U slavlju spomendana svetaca Crkva redovito spominje datum njihove smrti. Ali, u današnjem blagdanu mi slavimo rođenje Blažene Djevice Marije. Gospa je život započela sveto. Najbliža je Kristu i posvećena je od početka postojanja.
U svitanje dana, 22.ožujka 2020., građanima grada Zagreba dogodila se prekretnica. Imamo ono prije i ono poslije. Govorimo o potresu. Sve nas je taj dan opečatio i ostavio sjećanje koje će trajati dok povijest traje.
Već prije potresa u pandemiji život je bio postao drugačiji. Iako je bila nedjelja, znali smo da nećemo ići na svetu misu, da ćemo ostati doma, da je život stao.
Jesmo li mi žitelji ove zemlje u potresu dobili neku poruku?
Dragi Bog nije pisac brzih dnevnih vijesti, niti je pisac crne kronike. Ne govori našim jezikom, ne razmišlja našim mislima niti našom logikom.
Ovo je vrijeme kada mi ljudi posebno teško razumijemo Božji govor. U moru govora, u moru informacija, kao da smo postali gluhi čuti Božju riječ.
Marija, Mala Gospa, je slušala i razumjela. Marija je gledala, slušala, razumjela, razmišljala. Sve to činila je čitavim bićem, a najviše srcem.
Slušala je riječ – i riječ je postala Tijelom. Razumjela je riječ, i riječ u njenom tijelu postala tijelom; njenim tijelom i tijelom našega Gospodina Isusa Krista. Njeno razmišljanje o Riječi, o svemu što je čula, što je vidjela neprestano, sa svakim njenim udisajem postajalo je i pretvaralo se u ljubav. Riječi koje je Gospodin Mariji povjerio i stavio u njeno srce vječno odjekuju svemirom, i evo jednako su snažne i životne i danas kao i na početku. I do nas danas dopiru jednakom bistrinom i aktualnošću.
Božji govor je drugačiji od našega. Bog izriče Riječ. Vjekovi, i tisućljeća, slušaju. Dragi Bog izgovara riječ, nebo, zemlja slušaju. I sluša jedna mala, mlada djevojka koja će ostati s nama dovijeka, koju sveti Božji narod posebno časti.
Zemlja stoji pred Riječju koju Bog izgovara i dršće i strepi. Ostaju stoljeća i tisućljeća za razmišljanje, da tu Riječ koju je Gospodin izrekao svakog časa nanovo i uvijek malo više i malo bolje razumijemo. U jednom trenutku na zemlji i na nebu postalo je sve drugačije. Zemlja i nebo poslušali su Božju Riječ u srcu male djevojčice. Sa srcem i dušom ove djevojčice Bog je počeo stvarati novu zemlju i novo nebo. To je bilo moguće samo zato što je Marija slušala. S Marijinim otvorenim srcem na zemlju je došla milost. S Marijom zemlja je dobila srce i dušu. Sve zato što je Mala Gospa slušala Riječ.
U kolovozu 1995., nekoliko dana nakon oslobođenja Knina, priča jedan liječnik, njegov tim u improviziranoj ambulanti vadi uzorke krvi vojnicima iz Četvrte i Sedme gardijske brigade. Bio je mladi liječnik u timu profesorice Mirne Flögel-Mršić. Istraživali su utjecaj ratnoga stresa na imuni sustav.
Malom iglicom vadili su samo malu količinu krvi vojnicima iz elitnih gardijskih postrojbi koji su se na tenkovima spustili s Dinare. Prije nekoliko sati završili su najrizičniju fazu Domovinskog rata. Dokazano, ljudi se ničega ne boje. Ničega, osim male igle za vađenje krvi. Od pogleda na iglu trojica su pali u nesvijest. Za njih strah nisu donosili tenkovi, bunkeri, zrakoplovi, mine, već mala igla kojom se vadi nekoliko mililitara krvi.
Što je to strah? Strah naš svagdanji? Nekada nađemo malu iglicu a nekada malo veću. Čovjek ima sposobnost stvarati strah u svome životu i u životima drugih. Svi nađemo neku iglu. Često strah kao na plitici poslužujemo i donosimo jedni drugima. Istraživanja pokazuju da ljudi misle da je virus 100 puta opasniji nego što u stvarnosti uistinu jest.
Još jednu mjeru straha nama ovdje donio je potres. Živimo u moru straha. Gotovo na svakome koraku nudimo strah jedni drugima. Svakodnevnim govorom i slušanjem u medijima, na ulici, uz kavu, život pretvaramo u strašenje i zastrašivanje.
Jedan dragi prijatelj kaže: Ja sam se cijepio. I toliko o virusu! Ni riječi više! Ni riječi! Ne zanima me! Imam drugih važnih poslova o kojima vodim računa.
Strah je zahvatio one koji kažu da virus ne postoji. I stalno u strahu govore o virusu koji ne postoji. Jednako je strah zahvatio one koji kažu da virus postoji. Pa i njih je strah. Mišljenja su sasvim oprečna, ali strah isti. Različiti u razmišljanjima, ali od istoga straha trpimo.
U organizmu postoje takozvane NK stanice. To su stanice koje nose imunitet i štite zdravlje našega tijela. NK stanice, dok smo živi, štite od tumora i svih oblika zaraza. Ove stanice prepoznaju oboljele i zaražene stanice i uklanjaju ih. U tijelu se stalno vodi rat. O tome bi medicinari mogli govoriti dan i noć. Kako možemo pomoći NK stanicama koje se bore za naše dobro?
Kad se analizirala krv vojnika nakon Oluje, otkrilo se da su njihove NK stanica bile izvrsne, daleko iznad normalne razine. Dakle, sreća i ushićenje nastali u pozitivnom raspoloženju donose snagu, zdravlje, otpornost duše i tijela. Moramo znati, ovo su bili vojnici koji su čitavu zimu i proljeće proveli u najtežim aktivnostima rata. To su oni koje smo ranije spomenuli, koji su se prepali igle.
Svaka pozitivna aktivnost podiže dobro u nama, vraća sreću duši i tijelu. Virus i potres postali su ona nesretna iglica koje se bojimo i od koje padamo u nesvijest. Što nam je činiti? Marija je slušala Božju Riječi. Božja Riječ Mariju je formirala i njenim životom upravljala. Možemo li mi danas biti slični Mariji? Možemo li danas odlučiti biti dobro i poslušati Božju riječ?
Čini mi se, nemamo drugoga izbora. Činiti dobro, biti dobro ili neće biti dobro.
U vremenu 1945. do 1955. dogodile su nam se sve tragedije, neizreciva stradanja, beskrajno siromaštvo, glad, nestašica, strah, progonstva, zatvori. Nadbiskup kardinal Stepinac, tisuće svećenika, tisuće nevinih, bili su u zatvoru. Tada su ljudi odlučili biti dobro. U neizrecivoj i naizgled bezizlaznoj tami vremena, patnje i siromaštva, oni su pjevali, molili, rađali – i prkosili. Upravo ovo vrijeme pamtimo kao vrijeme najveće obnove naroda, u svakom smislu riječi. Bilo je to vrijeme milosti. Da bi smo bolje razumjeli što se dogodilo, ovo vrijeme nazvat ćemo Marijino vrijeme.
Zanimljivo, molitva uvijek donosi dozu sreće. To je sreća koju ćeš osjetiti u tijelu i u duhu. S molitvom, tjelesno i mentalno, duhovno, pozitivno raspoloženje raste. Što je to molitva?!
U prvom redu molitva mora imati oblik svetih sakramenata. Sveta misa. Misa je utjelovljena molitva. Jedan svećenik običavao je reći da je najvažniji dio svete mise onaj kad odlaziš iz kuće i ideš prema crkvi. Taj hod možemo nazvati liturgijski hod. To je utjelovljena vjera. Na vidljiv i opipljiv način vjera se očituje u tvome tijelu. Vjera ili je tjelesna ili je nema. Čovjek čini sebi dobro odlaskom na svetu misu.
Ovdje još želim naglasiti svetu ispovijed. Čovjek čini dobro svome tjelesnom i mentalnom zdravlju odlaskom na svetu ispovijed. Sve to su čini molitve.
Slaveći ovaj blagdan mi u sebi stvaramo stav i raspoloženje Male Gospe. I mi postajemo spremni slušati i primati Božje darove, upravo kao mala Marija, Mala Gospa.
Kao Mala Gospa, vjernik prima Domovinu, susjeda, dijete, muža, ženu… U vjeri svatko postaje Mala Gospa. Svatko nosi ohrabrenje, blagoslov, sreću. Malo dijete u čovjeku budi dobrotu. Sveti sakramenti u vjerniku bude spremnost u svakome vidjeti malo dijete. Vjernik u svakom susretu, na svakome mjestu, mjeri svoje raspoloženje po mjeri Male Gospe. Sluša, ljubi, poštuje, kao Mala Gospa.
Vjernik gleda čovjeka i o čovjeku razmišlja i prima ga kao Mala Gospa koja s ljubavlju prima Isusa. Vjernik koji ravna život po svetim sakramentima u svakome, na svoj način, prepoznaje drago Božje dijete.
Stav kojega mjerimo po Maloj Gospi u nama će uvijek nanovo stvarati novoga čovjeka. I na taj način čovjek, kao i Mala Gospa, vječno će domišljati nove putove ljubavi. Kako bi divan bio svijet kad bi nam Mala Gospa bila mjera ljubavi.
Ne smijemo zapasti u kušnju i pomisliti da je molitva neko naše milosrđe prema Bogu i naše neko davanje nečega Bogu. Molitva je najveće milosrđe što ga možemo iskazati prema samima sebi i otvaranje vrata milosrđu Božjemu prema nama.
Slaveći i primajući Duh Male Gospe mi postajemo sposobni čuti Božju riječ i primiti milosti kao Marija. Iz te Gospine malenosti i spremnosti rastemo uvijek u novu malenost i u novu spremnost čuti novu Božju riječ, napraviti novi hrabri korak vjere i uvijek se nanovo vratiti Gospinoj malenosti.
fra Svetozar Kraljević,
propovijed u Granešini, 8. rujna 2021.