U predvečerje svetkovine sv. Franje, 3. listopada, Franjevačka obitelj se okuplja na obred preminuća sv. Franje, transitus. U sklopu obreda se čita i okružno pismo brata Ilije koje je uputio nakon smrti svoga “oca i brata” i utemeljitelja Reda manje braće.
Okružnica brata Ilije o preminuću svetoga Franje
Ljubljenom u Kristu bratu Grguru, poglavaru braće u Francuskoj, sa svom braćom njegovom i našom, brat Ilija, grešnik, upućuje pozdrav.
Prije nego započnem govoriti, uzdišem, i s pravom: kao voda se moji razlijevaju krici (usp. Job 3,24), jer obistinjuje se moje strahovanje, obistinjuje se i vaše, snalazi me evo čega se bojah (usp. Job 3, 25), snalazi i vas, jer se od nas udaljio tješitelj (usp. Tuž 1,16), i koji nas je kao jaganjce nosio u svom naručju (usp. Hoš 11,3), otputovao je (usp. Mt 21,33) u daleku zemlju (usp. Lk 19,12). Drag Bogu i ljudima (usp. Sir 45,1) primljen je u sjajne stanove; on koji je Jakova učio zakonu života i stege (usp. Sir 45,6), a Izraelu ostavio zavjet mira (usp. Sir 45,30). Zbog njega bi se trebalo veoma radovati, ali se moramo žalostiti mi koje u njegovoj odsutnosti okružuje tama (usp. Sir 23,26) i smrtni zavija mrak (usp. Ps 43,20). To je za sve gubitak, a za mene izvanredna bol, jer me ostavio u tmini (usp. Pnz 5,23) opterećenog mnogim brigama i pritisnutog bezbrojnim nevoljama. Zato vas zaklinjem: žalostite se, braćo, sa mnom, i ja sam pun tuge (usp. Zah 9,5) i s vama se žalostim, jer smo siročad, oca nemamo (usp. Tuž 5,3) i ugasila nam svjetlost vida očinjeg (usp. Ps 38,11).
Da, uistinu, prisutnost brata i oca našega Franje bila je svjetlo (usp. Iv 12,35) ne samo nama, koji smo bili blizu, nego i onima koji su ispovijedanjem i životom bili daleko (usp. Ef 2,17) od nas. Bio je naime svjetlo odaslano od istinskog svjetla (usp. Iv 1,8–9), koji obasjavaše one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da bi upravio noge njihove na put mira (usp. Lk 1,79). To je i učinio kao pravo Sunce. Onaj koji se rađa s visine (usp. Lk 1,78) obasjavao je njegovo srce i zapalio je volju ognjem svoje ljubavi: propovijedajući kraljevstvo Božje (usp. Lk 8,1) i obraćajući srca otaca k sinovima i nerazumne k razumnosti pravednih, i po svem svijetu pripravljao je Gospodinu novi narod. (usp. Lk 1,17; Mk 4,6). Ime mu se pročulo do dalekih otoka (usp. Sir 47,17) i divile su se sve zemlje predivnim djelima (usp. Ps 139,14; Post 13,9) njegovim.
Stoga se nemojte, sinovi i braćo, prekomjerno žalostiti, jer će nas Bog, otac sirota (usp. Ps 68,6), tješiti svojom svetom utjehom (usp. 2 Kor 7,6–7), a ako plačete, braćo, plačite nad sobom, ne nad njim (usp. Lk 23,28). Jer »usred života u smrti smo« (usp. Ps 6,6), a on je prešao iz smrti u život (usp. Iv 5,24). Radujte se jer prije nego je bio uzet od nas (usp. 2 Kr 2,9) kao drugi Jakov (usp. Post 49,28) blagoslovio je sve svoje sinove i svima je oprostio grijehe koje je tko od nas djelom ili mišlju učinio protiv njega.
A nakon što sam ovo rekao, javljam vam veliku radost (usp. Lk 2,10) i novo čudo. Odvijeka se nije čulo (usp. Iv 9,32) za takav znak, osim na Sinu Božjemu (usp. Otk 7,2), koji je Krist Gospodin (usp. Lk 2, 11). Nedugo prije smrti brat i otac naš pojavio se razapet, na svome tijelu noseći pet rana, koje su doista biljezi Kristovi (usp. Gal 6,17). Njegove su naime ruke i noge imale ubode čavala, probodene s obiju strana, rane su bile trajne i pokazivale su crnu boju čavala. A njegova su se rebra pojavila kopljem probodena i često su gubila krv.
Dok je duh njegov još živio u tijelu, ne bijaše na njemu ljepote ni sjaja, nego prezreno lice njegovo (usp. Iz 53,2–3), i nije na njemu bilo uda koji ne bi bio mnogo trpio. Poradi grčenja živaca udovi su mu se bili ukočili, kao što biva na mrtvom tijelu, ali poslije svoje smrti izgledao je prekrasan (usp. 1 Sam 16,12; 17,42), čudnovatim se sjajem zarumenio, na radost onih koji su ga vidjeli. A udovi, koji su prije bili ukočeni, postali su veoma gipki, pregibajući se kao u malog djeteta kako im odgovara, ovamo i onamo.
Zato, braćo, blagoslivljajte Boga i hvalite ga pred svima jer nam se smilovao (usp. Tob 12,6) i sjećajte se (usp. Mudr 2,4) oca i brata našeg Franje na hvalu i slavu (usp. Fil 1,11) Onoga koji ga je uzveličao među ljudima i proslavio pred anđelima (usp. Lk 12,8). Molite za njega, kao što je od nas prije tražio, i molite njega da nas Bog s njime učini dionicima svoje svete milosti. Amen.
Četvrtog listopada, u nedjelju, u prvi sat prethodne noći otac i brat naš Franjo preselio se Kristu. A vi, predraga braćo, do kojih će doći ovo pismo, slijedeći stope (usp. Post 33,14) izraelskoga naroda, koji je oplakivao svoje slavne vođe Mojsija i Arona, pustimo neka poteku suze pošto smo lišeni utjehe takvoga oca.
Iako je naime pobožno veseliti se s Franjom, ipak je pobožnije oplakivati ga. Doista, pobožno je veseliti se s Franjom, jer on nije umro, nego je otišao na nebeski sajam, sa sobom noseći novčani tobolac, a vratit će se o uštapu (usp. Izr 7,19–20). Pobožno je oplakivati Franju, jer nas je vodio na svim putovima (1 Sam 18,16), kao Aron (usp. Heb 5,4) i iznosio nam iz svoje riznice novo i staro (usp. Mt 13,52), i tješio nas u svakoj našoj nevolji (usp. 2 Kor 1,4.). Uklonjen je iz naše sredine (usp. Heb 11,5) i sad se zovemo siročad, oca nemamo (usp. Tuž 5,3). Ali jer je pisano: »Siromah se tebi predaje, ubogu ti si pomoć« (Ps 10,14), svi, predraga braćo, molite usrdno (usp. Tob 8,6), jer iako je razbijen vrč glineni (usp. Iz 10,33; Jr 19,1–2) u dolini sinova Adamovih, da se ipak onaj Svevišnji Lončar udostoji drugi častan obnoviti (usp. Jer 19,11), koji će biti nad mnoštvom našega roda, i kao pravi Makabej voditi nas u boj (usp. 1 Mak 2,66).
I jer nije suvišno moliti za mrtve (usp. 2 Mak 12,44), molite Gospodina (usp. Iz 37,15; 38,2) za njegovu dušu. Svaki svećenik neka čita tri mise, svaki klerik psaltir, braća laici pet Očenaša; klerici neka zajedno slave vigiliju. Amen.
Brat Ilija, grešnik
(Okružnica brata Ilije o preminuću sv. Franje)