“Dvije godine prije nego što je dušu predao nebu, nakon mnogovrsnih napora, vođen providnošću došao je u osamu na visoku goru koja se zove Alverna. Kad je ondje prema običaju počeo postiti četrdesetnicu na čast svetom Mihaelu arkanđelu, više nego obično bijaše obasut milinom nadnaravnoga promatranja i raspaljen žarčim plamenom nebeskih čežnja; počeo je obilnije osjećati ulijevanje nebeskih darova. Uzdizao se u visinu, ali ne kao radoznali tražilac pretjerane časti (Izr 25,27), nego je kao vjeran i razborit sluga (Mt 24,25) istraživao volju Božju s kojom se s najvećom gorljivošću želio suobličiti.
Bilo mu je objavljeno da će mu Krist po otvaranju evanđelistara pokazati što će Bogu na njemu i po njemu biti najdraže. Pošto se najprije pobožno pomolio, s oltara je uzeo evanđelistar i dao da mu ga jedan od subraće, čovjek zaista pobožan i svet, otvori u ime Presvetoga Trojstva. I kad se kod svakog od tri otvaranja knjige svaki put namjerio na Gospodinovu muku, čovjek pun Boga razabrao je da se Kristu mora tako suobličiti u patnjama i bolima muke, prije nego što se odijeli od ovoga svijeta, kao što ga je za života nasljedovao u djelovanju. Iako je zbog velike strogosti prijašnjega života i zbog neprestana nošenja Gospodinova križa tjelesno oslabio, nipošto se nije plašio, nego se još gorljivije oduševljavao za podnošenje mučeništva. U njemu se nesavladiv požar ljubavi prema dobrom Isusu razbuktao u buktinje vatre i plamena da mnoge vode ne mogoše ugasiti njegovu veliku ljubav (Pj 8,6–7).
Serafskim se plamenom želja uznosio u Boga i suosjećajnom se nježnošću preoblikovao u Onoga koji se iz ljubavi dao raspeti. Dok se jednoga jutra oko blagdana Uzvišenja Svetoga križa molio
na jednom obronku gore, ugledao je serafa koji je imao šest vatrenih, sjajnih krila, kako se spušta s neba. Kad se munjevitim letom u zraku spustio do mjesta koje bijaše blizu čovjeka Božjeg, među
krilima se pokazao lik propeta čovjeka koji je imao ispružene ruke u obliku križa i noge pribijene na križ. Dva mu krila bijahu izdignuta iznad glave, dva su bila raširena za let, a dva su pokrivala cijelo tijelo. Kad je to ugledao, silno se zapanjio, a srce mu je ispunila žalost pomiješana s radošću. Radovao se doduše ljubaznom pogledu kojim ga je Krist gledao u obličju serafa, ali mu je prikovanost na križ mačem suosjećanja bola probadala dušu (usp. Lk 2,35).
Promatrajući neshvatljivo viđenje, bio je vrlo zadivljen. Znao je da se bol muke nikako ne podudara s besmrtnošću serafskoga duha. Po Božjoj je objavi shvatio da mu je to viđenje pružila Božja
providnost da ga promatra kako bi kao Kristov prijatelj unaprijed spoznao kako se ima sav preoblikovati u obličje Krista propetoga, ali ne po mučeničkoj smrti tijela, nego po požaru duše. Kad je čudesnoga viđenja nestalo, u njegovu je srcu ostao čudesan žar što ga je i u njegovo tijelo utisnuo čudesni lik znakova. Odmah su se naime počeli pokazivati znakovi čavala na rukama i nogama kao što ih je malo prije vidio na liku propetoga čovjeka. Vidjelo se kako su ruke i noge u samoj sredini probijene čavlima. Glave su se čavala pokazivale na dlanovima ruku i na gornjem dijelu stopala, a vršci su im se nalazili na protivnoj strani. Glave su čavala na rukama i nogama bile okrugle i crne, a šiljci bijahu dulji, zavinuti i kao sabijeni. Izlazeći iz samoga tijela, stršili su izvan tijela. I desni mu je bok bio kopljem proboden i prekriven crvenom ranom. Iz njega je često istjecala sveta krv, koja je ostavljala trag na tunici i gaćama.
Kristov je sluga uvidio da se rane koje su tako vidljivo utisnute neće moći pred povjerljivom braćom sakrivati, a jer se bojao otkriti tajnu Gospodnju (usp. Tob 12,7), našao se u velikoj stisci i neodlučnosti: treba li reći što je vidio ili to prešutjeti.
Zato je pozvao nekolicinu braće i, izražavajući se općenitim riječima, iznio je pred njih sumnju i zatražio savjet. A jedan između braće, koji bijaše prosvijetljen po milosti i po imenu, razabravši da je vidio nešto čudesno i da je zbog toga vrlo zbunjen, rekao je svetom čovjeku: »Znaj, brate, da su ti gdjekada otkrivene božanske tajne ne samo poradi tebe nego i poradi drugih. Čini mi se da se opravdano treba bojati da bi mogao biti suđen kao krivac zbog sakrivanja talenta (usp. Mt 25,25), ako prikriješ ono što će biti na
korist mnogima.«
Ta je riječ svetoga čovjeka ganula, premda je inače običavao kazati: Moja tajna pripada meni. Ipak je tada s velikim strahom ispripovijedao tijek viđenja i nadodao kako je onaj koji mu se ukazao
nešto rekao što ne bi nikada, dok bude živ, mogao otkriti nijednom čovjeku. Zaista treba vjerovati da su riječi onoga svetog serafa koji se čudesno ukazao na križu bile tako otajstvene da ih nije slobodno govoriti ljudima (Iz 24,16).”
(Franjevački izvori, 1Bon XIII, 1-4)
Danas Franjevačka obitelj slavi blagdan Rana sv. Franje, kada je na svome tijelu dobio svete rane (stigme). Događaj stigmatizacije zbio se na brdu La Verna 17. rujna 1224., dvije godine prije Franjine smrti. Neka nam i ovaj blagdan bude poticaj, po Franjinu primjeru, što više u životu nasljedovati Krista Gospodina i suobličavati se s njime, osobito u našim ranama i teškoćama.