Ilija, starozavjetno svetopisamsko ime, dolazi od hebrejskog imena Eliyahu i znači „Moj Bog je Jahve“. Kršćani od početka druguju sa svetim Ilijom. Ilija pripada vremenu Staroga i Novoga zavjeta. U naše vrijeme govor o Iliji uvijek je govor o Isusu. Ilijin život navještaj je Isusova života. U Ilijinu licu gledamo obrise Isusova lica.
Ilijino ime duboko prožima kršćansku kulturu i sjećanje. Njegovo ime ponosno nose i muškarci i žene, crkve, planine, mjesta, udruge i mnoge posvećene kršćanske organizacije. Vjernici Iliju osjećaju kao oca pored kojega žive i rastu.
Ispod najvišeg vrha planine Biokovo koji se zove Sveti Ilija, Hrvati su probili tunel kojega su nazvali istim imenom.
Divimo se snazi i ljepoti vjere Svetoga Ilije. Njegova osjetljivosti na lahor tihoga povjetarca budi u nama najljepše osjećaje duše.
Ilija ne dozvoljava nepravdu i nevjeru. Hrabro stoji na braniku vjere. I pobjeđuje.
Što se ustvari dogodilo u onoj najpoznatijoj Ilijinoj priči o bitci s Balovim prorocima. Povijest neprestano ponavlja iste događaje zato što je ljudska duša uvijek ista. Ništa novoga.
Ahab je politički vođa svoga vremena. Može mu biti ime i Ahab ili neko ime iz našega vremena. To može biti ime nekoga o kome slušamo u televizijskim vijestima ili ime bilo koga od nas.
Ahab napada Iliju: Jesi li ti onaj koji upropašćuje Izraela?!
Proglasili su zagrebačkog nadbiskupa kardinala Bozanića najgorim čovjekom godine. Homofob godine u Hrvatskoj. Optužili su kardinala da zbog njega trpe ljudi koji žive drugačijim stilom života, koji traže pravo na abortus i pravo na istospolni brak. Ilija i tada i danas stvara probleme. Zato je suvišan! Nepoželjan! On je uvijek homofob. I u svakom slučaju negativan.
Sve do dana današnjega Ilija vodi bitku protiv Balovih proroka. Ovaj radikalni sukob i temeljna biblijska priča Staroga zavjeta uvijek je aktualna na isti način.
Ne ulazimo u povijesna zbivanja. To ostavljamo povjesničarima i biblijskim stručnjacima. Mi želimo razumjeti poruku i iskustvo iz Ilijinoga života. Ilija osobno, na svojim ramenima, doživljava sudbinu svoga naroda. Povijest se događa u njegovu biću. Ilijina priča dolazi kao izvještaj o njegovoj vlastitoj drami, čišćenju i posvećenju Gospodinu. Kad ubija balove poganske proroke, Ilija ustvari u sebi ubija neprijateljstvo koja se diže protiv Boga. U sebi ubija balove proroke, njih četiri stotine i pedeset, koji su zauzeli njegovo srce i srce naroda. On sebe oslobađa od svega što nije Gospodinovo. Daje da u njemu izgori sve što nije dobro.
Kad Ilija ruši Balove poganske proroke, on ustvari priča vlastitu priču i priču svoga naroda. Ilija vidi u svome narodu i u sebi sile koje nisu Božje. To su trenuci kad se pouzdavao u sebe, a ne u Boga. Što je god kušao učiniti uz pomoć ljudskih snaga – nije uspjelo. Ilija priča ljudsku povijest i ruga se čovjeku: Glasnije vičite.
Ilija je vidio da boga kome se Balovi proroci obraćaju nema. Često se čovjek obraća bogu kojega nema.
Nakon svega dolazi trenutak istine i pobjede. Ilija poziva narod i kaže: Sada priđite k meni. Ilija se obraća pravome Bogu. Dolazi pravoj vjeri otaca, vjeri 12 plemena Izraelovih. Obraća se pravome Bogu Izraelovu, Bogu Izakovu i Bogu Abrahamovu. Vapi: Usliši me Jahve da bi ovaj narod znao da si ti Jahve Bog i da ćeš ti obratiti njihova srca.
Netko je ovo naše vrijeme nazvao post-kršćanskim vremenom. Sljedeći incident to potvrđuje. Jedanput prolazim pokraj grupe mladića, njih 7 – 8 sjede i pričaju. U spontanom razgovoru tih mladića čujem kako jedan od njih izgovara tešku psovku. Očito, psovka je prirodno stanje stvari. Vrijeđanje Boga postalo je nešto sasvim normalno.
U post-kršćanskom vremenu ljudi kažu da su vjernici, ali to ne dovode u vezu sa psovkom ili nedjeljnom svetom misom. Shvaćaju da vjera ne zahtijeva život po svetim sakramentima. Ne osjećaju da se na osobi treba prepoznavati vjera. Susjedi ne trebaju znati da je netko kršćanin. Kultura nameće uvjerenje da je vjera privatna stvar. Vjera se više ne donosi na scenu javnoga života gdje radimo, gdje pravimo odluke, gdje nas ljudi gledaju, gdje se život događa, gdje se djeca rađaju i odgajaju. Vjeri nema mjesta u javnom, kulturnom, ekonomskom i političkom životu.
Vjera nestaje kad postane privatna. Vjere nema kad se povuče sa javne scene života i kad postane neprepoznatljiva. Tada više nema ni vjernika.
Ilija ustaje kad svi drugi šute. Svi primjećuju Ilijino svjedočanstvo. Slušali su njegove riječi i gledali djela.
Evo jedne Ilijine priče iz našega vremena. Neki mladić prisustvovao je biblijskom susretu gdje se govorilo o osluškivanju Božjega glasa i poslušnosti. Kad je pošao kući, bilo je već deset sati uvečer. Vozeći, počeo je moliti: „Bože, ako još uvijek govoriš ljudima, govori i meni. Učinit ću sve što je u mojoj moći.“ Vozeći glavnom ulicom, javila mu se čudna misao da stane i kupi nekoliko boca mlijeka. „Bože, jesi li to ti?“ Nije dobio odgovora i nastavio je vožnju. Ali opet, misao: „Kupi mlijeko“. „U redu!“ Stao je, kupio mlijeko i nastavio vožnju. Dok je prolazio pokraj Sedme ulice, opet je osjetio poticaj: „Skreni u tu ulicu.“ To mu se učinilo nerazumnim i produžio je dalje. Ali ponovno je osjetio da je trebao ići u Sedmu ulicu. Na sljedećem raskršću okrenuo se i dolazi u Sedmu ulicu. Vozeći dalje, odjednom je osjetio da treba stati. Popeo se na ivičnjak i pogledao oko sebe. Trgovine su bile zatvorene, a većina kuća u mraku. Ljudi su već u krevetima. Opet je osjetio: „Pođi i daj mlijeko ljudima što stanuju u kući preko puta.“ Pogledao je prema kući. Bila je mračna i izgledalo je da su ljudi otišli ili već zaspali. Opet se javio osjećaj da treba dati mlijeko. Prešao je preko ceste i pozvonio. Začuo je nekakvu buku iznutra. Odjeknuo je muški glas: „Tko je? Što trebate?“ Vrata su se otvorila. Pred njim je stajao čovjek odjeven u traperice i majicu. Izgledalo je kao da je tek ustao. Nije izgledao sretan što vidi stranca. „Što je to?“ Mladić je pokazao mlijeko: „Donio sam vam ovo!“ Čovjek je uzeo mlijeko i sjurio se hodnikom vičući nešto na španjolskom. Zatim se u dnu hodnika pojavila žena noseći mlijeko u kuhinju. Čovjek ju je slijedio držeći bebu na rukama. Počeo je kroz plač govoriti: „Upravo smo molili. Imamo ogromne račune i ostali smo bez novca. Nismo imali ni kapi mlijeka za bebu. Molio sam da mi Bog pokaže kako nabaviti mlijeko za bebu, da pošalje anđela da nam donese.“ Mladić je iz novčanika uzeo sav novac što je imao, gurnuo čovjeku u ruku i otišao.
Ilija reče udovici iz Sarafata: Donesi mi malo kruha u ruci i ne boj se.
Svijet čeka kap mlijeka, komad kruha, lijepu riječ, pozdrav i osmijeh. Nemoj zaboraviti da je i tvoje ime Ilija. Kad dođeš, bit će ljepše.
(godina 2013.)
fra Svetozar Kraljević, Hodočašće