Juda odlazi iz dvorane posljednje večere i ode u noć! Kad je otišao, Isus svečano izjavljuje: Sada je proslavljen Sin Čovječji. Učenici, iako prestrašeni i zbunjeni i pomalo na distanci, ostaju s Isusom. Pored strahova i sumnji, njemu vjeruju i po njegovoj mjeri mjere život.
Veliki petak, subota i nedjelja dani su kad učenici još jedanput moraju na bolan način odbaciti svoja očekivanja i prihvatiti ono što su vlastitim očima gledali, što Isus čini. Morali su duboko rezati u živo tkivo svojih želja i prihvaćati iznenađujući Isusov put. Hrabro su u sebi stvarali prostor u kojemu se malo po malo nastanjivao Krist.
Isti je zadatak pred učenicima i danas. Stvoriti u sebi prostor za dobro koje dolazi od Isusa i dozvoliti Isusovu dobru da zavlada.
Istina, mi želimo činiti dobro. Problem je što čovjek stavlja sebe za mjeru dobra. A to nije dobra mjera. Jedino je Isus Krist mjera za dobro. Kad je Juda otišao, mislio je da čini dobro, ali u njegovu srcu mjera je bila kriva: trideset srebrnjaka za Sina Čovječjega. Jedino Bog može biti dobra mjera. Čovjek ne smije sebe staviti za mjeru. S Judinom mjerom nije moglo biti dobro.
Svako dobro što ga činimo treba biti dobro po Kristovoj mjeri. Kad mislimo, govorimo i činimo, sve treba biti po mjeri onoga tko je križ uzeo za mjeru. Dok smo u najozbiljnijem poslu i kad se odmaramo, kad smo kod prijatelja, kad pjevamo, kad molimo, kad temeljne ili svakodnevne odluke pravimo, uvijek želimo biti po mjeri Kristovoj u sebi stvarajući prostor za Isusovo dobro.
U prostoru duše koji stvaramo po Kristovoj mjeri rast će Božje dijete, gradit ćeš prijateljstva i stvarat ćeš svijet. Juda iz toga prostora treba otići. Njegove mjere trebaju otići. Jedino u prostoru gdje je Krist, može prebivati ljubav.
Ovo je priča o dječaku iz Phoenixa, Arizona. Bilo mu je osam godina i bolovao je od leukemije. Ostalo mu je još nekoliko tjedana života. Žalosna je majka razmišljala kako će njezin sin odrasti, školu završiti i uspjeti u životu. Ali bolest je sve promijenila.
Jednoga dana majka pita: Billy, je si li ikada razmišljao što bi želio biti kad odrasteš?
„Mama, ja sam uvijek želio biti vatrogasac!“ odgovara sin. „Hajde, vidjet ćemo je li moguće to ostvariti“, kaže mama. Odmah je otišla na glavnu gradsku vatrogasnu stanicu. Objasnila je zapovjedniku želju svoga bolesnoga sina. Bi li oni mogli uzeti njezina sina u jedno od njihovih vozila i provozati ga gradom. Zapovjednik spremno odgovara: „Neka sin za tri dana, u srijedu, u sedam sati bude spreman. Bit će s nama čitav dan kao naš član i počasni vatrogasac. S nama će jesti i s nama će ići na intervencije. Napravit ćemo za njega vatrogasne cipele i originalno odijelo.“
U srijedu ujutro zapovjednik je iz bolnice doveo dječaka u vatrogasnu stanicu. Dječak je sjeo u auto do vozača. Toga dana imali su tri intervencije. Mladi vatrogasac jedanput je išao u velikome vozilu, drugi put u bolničkom automobilu, a treći je put išao sa zapovjednikom. Postao je zvijezda na TV postajama i u lokalnim novinama. Dječak je ostao živjeti tri mjeseca duže nego su liječnici očekivali. Zadnje trenutke vatrogasni zapovjednik bdio je uz dječaka i njegovu obitelj.
Na dan sprovoda svjetla na vatrogasnim vozilima bila su upaljena i sirene su svirale, kao što to redovito čine kad umre jedan od njih.
Ova priča samo na prvi pogled nema veze s onim o čemu govori sveto evanđelje? Onaj prostor gdje je došla bolest, postao je prostor velike ljubavi. Tu gdje se nastanila bolest, došla je ljubav brižne majke i oca i dobrih ljudi vatrogasaca. Tu, u to bolno mjesto, nastanila se ljubav čitavoga grada. Svi su u sebi probudili ljubav. Ljubav se rađa ondje gdje boli i gdje je patnja. I tu u prostor gdje boli, ljudi dolaze biti jedni s drugima. Dječak u teškoj i smrtnoj bolesti, kod tolikih je stvorio prostor za ljubav.
Isus po križu stvara prostor ljubavi. Juda koji nije imao ljubavi, htio je imati u srcu nešto drugo. Krist, Sin Čovječji, pun ljubavi proslavlja u sebi i Boga i čovjeka. More njegove ljubavi zahvaća cijeli svijet.
Oca koji kruh zarađuje za obitelj, ljubav je jutros veoma rano probudila. Ustao je, obukao se i otišao na svoje radno mjesto. Teško radi. Ljubav u njemu stvorila je prostor za žrtvu. Žrtva je stvorila prostor za ljubav. Vruće je. Cementni blokovi su teški. Dan je dug. Ali ljubav je još veća. U ljubavi oblivenoj znojem rađa se još više ljubavi i konačno stvara se život.
Pred čovjekom je zadatak: stvarati u sebi prostor za ljubav.
Alternativa ljubavi jest kriza koju smo u svijetu stvorili. I konačno, to je pakao. Svijet jedino od ljubavi može živjeti. Bez ljubavi postat ćemo praznina, kriza i konačno pakao.
Za trenutak još jedanput govorit ćemo o Judi. Olako i sa samodopadnošću prstom upiremo na Judu – na nekoga tko nije dobar. Ponekada i s pravom upiremo prstom na druge. Jer umorni smo od psovki i kriminala oko nas.
Ali u prvom redu Juda je stanovnik moje duše. On je tu negdje u meni – stanovnik ili u najmanju ruku podstanar. Njemu u sebi dajem prostor. Zato se Bog u nama još nije proslavio. U sebi zlu dajemo prostor. Kriješ zlo od vlastitih očiju i ne priznaješ da je tu nastanjeno i da s njime u sebi posluješ. Juda i dalje pita: „Što ćeš mi dati pa da ti ga izdam?“
fra Svetozar Kraljević, Hodočašće