Propovijed na Veliku subotu

Na blagdan Velikoga četvrtka  u 18:00 sati na početku svetoga misnoga slavlja okupilo se pred crkvom veliko mnoštvo vjernika, svećenici, bogoslovi, ministranti. Nekoliko minuta stojimo i čekamo polazak svečane procesije. I dok čekamo primijetio sam kako jedna mala djevojčica stoji uz roditelje i s nekim nebeskim osmjehom na licu sve promatra.   Djevojčici je moglo biti oko 7 godina. Intenzivno je gledala što se događa. Gledala je obučene ministrante, fratra koji je nosio kadionik, svećenika koji je nosio evanđelistar. Gledala je svećenike, ministrante i sve što stoje pred njom.

Puna čuđenja djevojčica gleda i otkriva svijet. Započinje život otkrivanjem čudesnih stvari koje se oko nje zbivaju. Gleda i očito sve će zapamtiti. Neće zapamtiti godinu, ni da je to bio Veliki četvrtak. Zapamtit će nešto više. Njena duša će zapamtiti da je bila na svetome mjestu, gdje je sve sveto i da je to mjesto dio njenoga bića, da je to mjesto pohranjeno u njenome srcu, u njenome sjećanju na poseban način. Gledam njeno gledanje i pomislih: Ova djevojčica je slika onih svetih žena koje traže Gospodina, koje nisu mogle čekati da svane dan nego veoma rano, rano u zoru, pođoše tražiti ga.

Ovo sveto pretraživanje groba na kojega su pošle svete žene, o kojemu čitamo u Evanđelju, u punini očituje se u svetim očima ove djevojčice, u njenom  promatranju tajne obreda Velikoga četvrtka.

Djevojčica je slika apostola koji traže Gospodina. Gledaju Gospodina i duboko ga promatraju. Gledaju što će učiniti. U svoj svojoj slabosti, lomljivosti, strahu – oni su spremni za sve na što ih on pozove.

Apostoli su imali Gospodina pred očima i gledali su. Gledali su i nisu razumjeli. Ali gledali su! I pamtili. I koliko god bili slabi i nejaki, bili su spremni odazvati se. Gledali su i pamtili. Gledali su za sve nas, za sve koji će u budućim stoljećima  Krista tražiti i upoznati,  njemu povjerovati i za njim poći. Gledali su za vrijeme i za vječnost.

Gledam djevojčicu kako gleda. I osjećam da ono što gleda da će ostati u njenoj duši za generacije i generacije. Gledam kako gleda za sebe, za svoju dušu, za svoj život. Gleda za čitavi svijet. Gleda za svoju djecu koju će sutra imati, za svoju unučad i za svijet kojega će u životu susresti. Gleda da se osnaži za kušnje koje će imati, za patnje koje će morati proći, za ljubav koju nosi u srcu.

Pomislih, kako su roditelji dobro postupili što su doveli svoju malenu djevojčicu i dali joj prigodu i milost vidjeti nešto što vrijedi vidjeti i što je vrijedno zapamtiti i ponijeti u život. Pomislih kako je dobro da su svi ovi ljudi došli gledati, vidjeti, radoznalo slušati. Došli su isto kao apostoli i svete žene, da bi vidjeli svoga Gospodina, čuli ga i njega slijedili.

Braćo i sestre! Večeras je sveta noć gledanja. Ovo sveto gledanje tako je moćno, radikalno i do kraja otvoreno da oni koji gledaju postaju ono što vide. Sami Krist Gospodin naselio se u duše svih onih koji su ga tražili i bili spremni ga susresti.

Apostoli su gledali.

Svete žene su pošle tražiti ga, čuti njegove riječi, vidjeti njegovo lice, dotaknuti ga. Pošle su tražiti ga protiv svake logike, protiv pameti ljudske, protiv realnosti koja je smrtnom smrću prijetila. Pošle su spremne staviti sebe u njegovu službu i ljubiti ga, vjerne mu biti, kako samo žena može. I čuše one čudesne riječi koje do tada uho nije čulo, i koje do tada oko nije vidjelo, koje zemlja od početka, od kad je stvorena očekuje čuti i vidjeti:

“Što tražite Živoga među mrtvima?”

Braćo i sestre! Kamen je navaljen. To je što čovjek čovjeku čini. Kamen koji je zatvorio vrata Isusova groba jest metafora – slika  svega onoga što blokira nadu da bi smo mogli još ovdje na zemlji primiti svu puninu sreće i  blagoslova Gospodnjega. Kamen želi blokirati nadu da bi nakon naših zemaljskih dana mogli biti primljeni u nebeske dvore, u slavnom uskrsnuću na nebo.

Gledajte, koliko kamena čovjek na čovjeka navaljuje u Ukrajini.

Kamen na grobu simbolizira sve ono tužno i jadno što nas veže i privezuje da ostanemo u grobu. Pogled onoga djeteta, onaj odlazak u potragu u rane jutarnje sate jest prkos smrti i odlučna vjera u život i vječnost. Ono čekanje i traženje život znači.  Apostoli su u duši više nego u pameti znali da smrt nije zadnja Isusova riječ. Zato ga traže idući hrabrim koracima prema uskrslom Gospodinu.

Hajde za trenutak pogledajmo ono sve što nam veže ruke, što nas plaši, što nas strahom zarobljava, što nam u korijenu sječe vjeru i nadu. Koliko toga nam priječi da se pomaknemo, da krenemo naprijed, u našemu fizičkom i duhovnom svijetu, prema uskrsnuću.

Kako su teške stijene stavljene na porušene kuće u potresu u Zagrebu i u okolici. Ne uspijevamo ni temelje postaviti. Nedavno tužni čovjek žali se kako mu treba samo još jedan potpis da bi mogao početi obnovu kuće, ali taj nesretni potpis nitko ne želi dati. Tako je teško koraka napraviti. Teški kamen.

Teške su stijene navaljene na naše razmišljanje. Sile nas na tužno bježanje u tuđe zemlje, u ovisnosti, u beznađe, u psovku, u nepovjerenje.

Vjera u čovjeka jest odlučnost skinuti kamen sa groba svoga srca i uskrsnuti.

Vjera u čovjeka nije ono što misliš i sudiš o drugome.  Vjera u čovjeka jest ono što vjeruješ da Uskrsli Krist može učiniti u tvome životu i u životu čovjeka koji stoji pred tobom. Kada te netko stotinu puta razočarao, pa ipak i dalje vjeruješ da može biti bolje i da je uskrsnuće moguće. Spreman si čovjeku dati ruku. Tada imaš moć uskrsavati mrtve.

Vjera u čovjeka jest ono što vjeruješ o živome Isusu Kristu. Vjera u čovjeka jest ona snaga kojom vjeruješ da čovjeka koji te stotinu puta prevario, razočarao, slagao, povrijedio Isus Krist može uskrsnuti. Vjera u čovjeka jest vjera da Isus Krist može iz mrtvih čovjeka uskrsnuti pa koliko god nesretni čovjek bio mrtav.

Vjera u čovjeka je tvoj stav kojega o Uskrslom Kristu nosiš, a ne stav o čovjeku do tebe koji je jadan i umoran i tužan. Vjera u čovjeka jest tvoja moć da Kristovom milošću pomogneš čovjeku da uskrsne.

Vjera u čovjeka jest Božanska moću u tebi. To nije strah da ćeš možda biti slab i naivan. Vjera u čovjeka vrijedi i onda kad te netko  stotinu puta prevari. Isus i tada ponovno i ponovno otvara vrata. Znamo kako je Isus uskrisio mrtvoga Petra. Vjera u čovjeka jest vjera da možeš dati ruku čovjeku koji te povrijedio da ustane i da i ti ustaneš s njime.

Mnoge  stijene na put su nam stale. U kušnji smo da nas zarobi grč straha i nepovjerenja u ljude, u stvari, u ekonomiju, u vladu. Sve to nas priječi  u našemu ustajanju, u budućim koracima koje naš Stvoritelj želi da napravimo.

Stvoritelj nas je poslao da hodimo, da ustanemo, da vjerujemo, da idemo dalje, da se ne zaustavimo. Stvorio nas je da rano ujutro krenemo, da podižemo kamenje koje je na mama i na ljudima oko nas. Jedino tako naša zemlja će uskrsnuti i dati nam blagoslov.

Apostoli i žene idu prema grobu i zabrinuti su za kamen koji stoji na grobu. Boje se kamena, hoće li ga moći ukloniti. Boje se da će ih kamen spriječiti vidjeti Gospodina. Prazni grob govori o Kristu, da on više nije svezan svezama i konopcima groba. Kad su apostoli stigli na grob shvatili su da je njihove briga bila  suvišna. Snaga Kristova uskrsnuća uklonila je grobni kamen i sve spone smrti.

Tolike sile dolaze i navješćuju smrt i kraj. U blagdanu Uskrsa shvaćamo da su sile smrti nevažne i da su nestale. Uskrs je blagdan kada slavimo da je ŽIVOT IZNAD SVAK SMRTI, da je SVIJETLO IZNAD SVAKE TAME, da je DOBROTA IZNAD SVAKE ZLOBE, da je NADA IZNAD SVAKOGA BEZNAĐA.

Ovo je priča mlade poslovne žene iz okolice Londona Sarah Richard. Postala je svjetski poznata učiteljica ronjenja. Po putovala je po čitavome svijetu i osnivala klubove ronjenja i posebno učila žene roniti. Došla pandemija i Sarah nikamo više ne može ići.

Jednoga dana vlakom je otputovala u London, sat vremena od kuće. Nažalost, nitko nije došao  na predviđeni sastanku. Vraća se kući. Vlak u polasku kasni 6 sati. Ipak na koncu polazi. Na polovici puta kvar na  željezničkoj pruzi. Vraća se u London. Uskoro shvaća da je izgubila mobitel. Nema novca.  Osjetila se u potpunosti nemoćna i izgubljena. Nema običaj pričati s nepoznatim ljudima ali ovoga puta mora. Panično moli jednoga gospodina za pomoć. On još od jučer čeka na stanici. Počinju razgovor. Da skratim priču, sada su već dvije godine u braku. Susreli se oboje kad su bili u prijetećoj nevolji. Morali su izgubiti sve ono s čime su gradili život, da bi bili spremni za novi početak.

Draga braćo i sestre! Ovo je Blagdan kad ćemo pregledati kamenje koje se navalilo na naše živote, na naše duše, na prošlost, sadašnjost i budućnost. Molimo milost i dozvolimo da Gospodin podigne kamenje koje na nama počiva. To će biti naš korak prema uskrsu.

Tu gdje te boli, tu gdje se bojiš, to gdje tuga prebiva u srcu, tu gdje si razočaran – tu je tvoj grob. Tu možeš umrijeti, i to puno prije smrti. Ali tu je i mjesto tvoga uskrsnuća. Tu, upravo tu je mjesto tvoga uskrsnuća.

Čuvaj se krivih mjesta na kojima se ne može uskrsnuti.

Čuvaj se kladionica. Tu se ne može uskrsnuti, pa da i najveći dobitak dobiješ. Čuvaj se nepoštenoga rada i svake ovisnosti, tu se ne može uskrsnuti.  Čuvaj se grijeha – tu se ne može uskrsnuti.

Uskrsnuće je ondje gdje te Gospodin poziva na novi početak.

U onome radoznalome pogledu one male djevojčice, u onome ranom ustajanju svetih žena koje odoše tražiti Gospodina, u spremnosti Apostola ponovno susresti Isusa, čovjek uskrsava iz Groba i započinje novi život.

U zoru, kako kaže pismo, u onome odlučnom traženju koje započe ova naša draga djevojčica, svete žene i sveti apostoli čovjek otkriva novi početak i novi život.

fra Svetozar Kraljević