KLJUČEVI[1]
Iznenađujuće riječi Isus reče Petru: „Ti si Petar — Stijena, na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog.“ Te riječi omeđile su Petrov život. Isus Petru daje moć da bude stijena. Daje mu ključeve ljubavi Božje. Počinje Petrovo putovanje koje ga na koncu dovodi do konačne ljubavi u smrti, u Rimu.
Godine 1882. starješinstvo Hercegovačke franjevačke provincije poslalo je fra Anđela Nuića da u zemljama Austro-Ugarske monarhije prosi za izgradnju crkava i škola u Mostaru i na Širokom Brijegu. Bilo je to odmah nakon završetka osmanske-turske višestoljetne kolonija1ne vladavine na tim područjima. S dozvolom crkvenih i državnih vlasti fra Anđeo je šest mjeseci prosio. Išao je od kuće do kuće, kucao i pitao. U izvještaju s puta kaže: „Najčešće su me vraćali s vrata tužeći se da imaju previše prosjaka.“ Dalje kaže da nije znao kod koga ići, gdje jesti, gdje prenoćiti, kome kazati svoju nevolju, gdje se odmoriti! Za život je trebalo putovati.
Život ljudi u krševitoj Hercegovini označen je velikim putovanjima. Sjećam se: šezdesetih i sedamdesetih godina mladi ljudi su ostavljali žene i djecu i odlazili. Iz moga malog sela otišli su: Iko, iozo, Ivan, Domin, Grgo, Mate, Mile, Stanko, Ante i nikada se nisu vratili. Neke smo vidjeli samo na sprovodima roditelja.
Čovjek je putnik. Putovanja su ljudska stvarnost kao i samo postojanje. Putovanja nekada imaju fizičku dimenziju, a nekada se odnose samo na nutarnje, intimne doživljaje sebe i svijeta oko sebe. Čovjek je biće na putu, kao sunce, kao zemlja. Ne može stati.
Ljude u Hercegovini progonilo siromaštvo, nezaposlenost trajna želja za boljim. Izgarali su od želje da nešto učine, da bude bolje njima i djeci.
Franjevačka zajednica fra Anđelu je dala ključeve da pođe na put. Svjestan svete misije da mora graditi samostane, crkve, škole fra Anđeo hrabro ide. Misli i osjećaji ljubavi prema izmučenom i siromašnom narodu ispunjavali su i grijali njegovo srce. Kristov duh i duh svetoga Franje bili su ključ s kojim je išao. Poticala ga je ljubav prema vjeri i narodu. Na svakome koraku, u svakoj riječi, u patnjama i neimaštini uvijek je samo jedno želio: Donijeti i podariti Božju ljubav svome narodu.
Na fra Anđelovim djelima iščitava se Isusovo poslanje: Tebi dajem ključeve i Petrove riječi: Ti si Krist Pomazanik.
U susretu i spoznaji o Isusu Petar je vidio zadatak. Fra Anđeo je znao za koga radi, u koga vjeruje i što želi. Znao je što treba činiti. Zbog djela što ih je činio, postao je stijena na kojoj Krist gradi živu crkvu u Hercegovini. Ljubav se pretvarala u crkve i u škole. Na molitveniku koji je pripravio, narastale su generacije vjernika.
Isus pita Petra i učenike: „A što ljudi govore, tko je Sin Čovječji?“
Ovim Isus stavlja životno pitanje pred učenike: Što ljudi govore tko ste vi? Jesu li ljudi primijetili da ste vi svjedoci?
Vjernik se s takvim pitanjem mora suočiti. Na odlascima dolascima, u danima i noćima, doma i u tuđini, pred ljudima i kada je sam, uvijek ostaje pitanje: Tko si ti? Jesu li na tebi prepoznali onoga u koga vjeruješ?
To što Isus daje i Petar prima, jest mnogo više nego ključevi kojima se vrata otvaraju. Ključevi Kristovi su ljubav i križ.
Ključevi su znak moći. Onoga tko ključeve ima, ništa zaustaviti ne može. On prolazi prepreke i ide dalje. Može ući tamo gdje drugi ne mogu. S ključevima se ulazi gdje je dobro i poželjno ući, gdje su tajne i dragocjenosti. Isus, darujući Petru ključeve, uklanja pregrade, otvora vrata, pokazuje put, daruje darove i otkriva tajne.
Ključevi koje daruje Isus po svetim sakramentima, otvaraju vrata neba i vrata ljudskoga srca. Molitva, opraštanje, milosrđe, dobar savjet, ohrabrenje — samo su neke milosti koje prate sakramentalni život vjernika.
Čovjek bira ključeve i uzima one koje želi. Postoje ključevi koje daje sotona. Ti ključevi otvaraju vrata pakla.
Ovako priča alkoholičar: Jednoga dana sam neobično puno pio. I dok sam pio, kao da su se u meni otvarale neke nove spoznaje, nova područja moga bića i sile u meni koje do tada nisam poznavao. U tom stanju otvorila se u meni nova čudna sloboda koju prije nisam osjećao: Postao sam slobodan psovati, a prije nikada nisam psovao. Osjetio sam moć da mogu tući djecu i suprugu. Otvorila mi se nova vrata, pošao sam novim putem i shvatio da mogu mnogo toga što prije nisam mogao ni zamisliti da bih bio spreman činiti. U takvom stanju puno toga neobičnoga i iznenađujućega sam činio. S tom novom moći izgubio sam posao, uništio auto, upropastio obiteljsku ušteđevinu i konačno uništio brak.
Sotona daje ključeve onima koji ih od njega dragovoljno primaju ili onima koje uspije prevariti da ih prime. Ljudi se načuditi ne mogu kako su u jednome trenutku mogli učiniti što su učinili. Čovjek dobije moć ubiti, prevariti, biti nemoralan, nepošten. Dobiva moć ne stidjeti se, povrijediti roditelje, supruga, suprugu, dijete, radnoga kolegu. Vrijedna majka ni nakon 20 godina ne zna kako je mogla učiniti pobačaj. U toj nekoj rušilačkoj moći ništa nije sveto i sve se može pogaziti. Nekim nutarnjim mentalnim ključem u vlastitoj nutrini čovjek otvara skrivene moći iznenađujuće mržnje, laži, prijevare — u količinama koje nemaju ni mjeru ni kraj.
Ovako priča obraćenik, hodočasnik iz Irske. „Išao sam sve dublje i dublje zlim putem. Gubio sam obitelj, zdravlje, prijatelje i radno mjesto. Na tom putu stekao sam jednu novu, iznenađujuću sposobnost. U disku gledam djevojku i nekim čudnim zlim nadahnućem točno znam njezine slabosti i točno znam riječi koje trebam reći da bih slomio njezin otpor. Prepao sam se. Zbog te moći odlučio sam postati grub. Htio sam da ljudi pobjegnu od mene da ih ne povrijedim.“ Nije ih tražio niti je znao da postoje, ali, očito, dobio je opasne ključeve.
Kristovi ključevi su put kojim Crkva ide. Petar ponovno i ponovno otvara nova vrata ljubavi. Uvijek nanovo Petar otvara nove darove koje je Stvoritelj od početku stavio u dubine ljudske duše.
Jedan psihijatar o liječenju mentalnih bolesti ovako priča. „Najteže je, a nekada i nemoguće, liječiti bolesnika koji kao dijete nije iskusio ljubav. Takvi ljudi nemaju temelj na kojemu bi gradili zgradu svoga bića i na kojem bi ozdravili.“
Teško je ljudima koji nemaju i nikada nisu dobili ključ ljubavi. Koliki su naši očevi i majke, od davnina pa sve do naših vremena, išli po svijetu i s puno ljubavi, u samoći, u teškom radu i svakoj vrsti odricanja zarađivali kruh i donosili ga obitelji. To je mogla ljubav koja ih je pokretala i vodila.
Fra Anđeo Nuić s ključem ljubavi, uz žrtve umora, hladnoće, bolesti, iscrpljenosti, samoće, prosi za svoj narod.
Misionari s neizrecivom količinom žrtve samozatajno, bez ljudskoga priznanja, dozvoljavaju da ih ljubav i zaljubljenost u evanđelje povedu do najudaljenijih mjesta lica zemlje.
Isus s križem, ključem ljubavi, prosi i traži da mu se čovjek smiluje. Otvara vrata neba, pripravlja put spasenja zarobljenom čovjeku.
Životno je važno od koga primaš ključeve i koja vrata njima otvaraš. S kakvim ključevima ideš kroz život i koje ključeve daješ onima koje susrećeš.
Čuvaj se krivih ključeva.
Neka ključevi koji prate naše putove, budu oni isti koje Isus dade Petru.
fra Svetozar Kraljević: Hodočašće,
Naklada K. Krešimir, Zagreb, 2018., str. 172.-175.
[1] Mt 16, 13-20