Susret na putu (I.)

U Međugorju, u ljetnim danima s temperaturom iznad 35 stupnjeva, svaki komadić šume je u opasnosti da se zapali. Godine 2010. na Ilindan dogodio se težak požar na području između Bijakovića i Šurmanaca. Šuma od kojih petnaestak kvadratnih kilometara velikim dijelom je izgorjela. Požar je napravio pustinju. Grabovi, smreka, poneki hrast, zajedno su rasli i zajedno izgorjeli. Zmije, ptice, skakavci, leptiri, zečevi, ježevi, vjeverice, lisice – sve je vatra pohodila.

Požar pred sobom ruši, ali i stvara novi prostor za nov rast. Naravno, znaju dragocjene stvari biti izgublje­ne, ali požar je i prigoda za nešto novo. To je prostor koji otvara vrata novim mogućnostima. Požar je prigoda za nov početak.

Isus na jednomu mjestu kaže: Nisam donio mir, već sam donio mač.

Isus dolazi kod dviju žena, kod Marije i Marte. One su prepoznale da je poseban, nov i drugačiji. S riječima i djelima u njima je budio poštovanje i povjerenje. Netko je pravo primijetio da mu je srce gorjelo dok ga je slušao. Isus donosi vatru u ljudsko srce. Iznenađuje budeći ljubav u duši.

Ovako jedna životna priča govori. Marcel Senberger, mađarski pisac, preživio rat i došao 1945. u New York. Jednoga dana, vraćajući se kući, odlučio je otići u drugi kraj grada posjetiti bolesnoga prijatelja Viktora Lasla. Vlak je bio prenatrpan. Mjesta uopće nije bilo, ali istoga trenutka kad je ušao, jedan putnik izlazi i ostavlja njemu mjesto. Sjeda do čovjeka koji čita novine. Primijetio je da čovjek čita mađarske novine. Njegovo lice odavalo je neizrecivu tugu. Započeli su razgovor na mađarskom, naravno. Čovjek koji čita novine, rekao je da mu je ime Bela Paskin i počeo mu je pričati o svojoj obitelji. Prije rata studirao je pravo. Godine 1941. odveden je u njemački radni logor, a zatim u ropstvo u Rusiji. Teški put, gubitak obitelji i ropstvo. Kad se iz ropstva vratio u rodni grad Debrecen, susjedi su mu kazali da su mu roditelji i supruga odvedeni u logor i da se nikada kasnije za njih nije čulo. Marcel je slušao tužnu priču tužnoga čovjeka i sjetio se da je nedavno susreo ženu koja mu je sličnu priču ispričala o obitelji, o mužu koji je otišao i nikada se nije vratio, o godinama u logoru i dolasku u SAD. Zbog interesa za životnu priču zadržao je njezinu adresu i telefon.

Odmah je pitao: Je li ime tvoje supruge Marija? – Da! Odakle vi to znate?!

Izišli su na prvoj stanici; on je ženu nazvao telefonom i ona mu se javlja. On pita: Je li Debrecen grad u kojemu ste živjeli s mužem. – Da, i kazala mu je ime ulice. Poklopilo se ime osobe, ime grada i ime ulice u kojima je ovih dvoje živjelo.

Molim Vas, gospođo Marijo, opišite mi vašega muža kakav je izgledao. Ono što je rekla o svome mužu u potpunosti se slagalo s onim kako je izgledao ovaj čovjek koji je čitao novine. Je li Bela Paskin ime vašega muža. – Da.

Draga gospođo, ostanite tu gdje jeste, za nekoliko minuta dogodit će se čudo. Sa mnom dolazi vaš muž.

Za sebe zaključuje: Ne znam kako se ovo moglo dogoditi. Je li slučajnost što sam otišao posjetiti bolesnog prijatelja vlakom kojim do tada nikada nisam išao? Je li slučajno da je u gužvi jedan čovjek ustao da bih ja sjeo i to pokraj Bele Paskina koji je tek došao iz Rusije i čitao mađarske novine? Je li slučajno da sam prije nekoliko mjeseci upoznao njegovu suprugu i sačuvao njezin telefon i adresu?

Požari i rušenje dolaze. Požar suvremenog tržišnog razmišljanja ruši i u potpunosti mijenja način kako živimo. Male i siromašne firme i njihovi djelatnici ne mogu preživjeti. Požar potrošač­koga mentaliteta siromašne i male nemilosrdno ruši. Oni koji imaju i mogu pomoći, po prirodnom stanju stvari trebali bi pružiti ruku. Ali i oni kao i siromasi žrtve su i zarobljenici, pa tako i sudionici stradanja i požara. I siromah i bogataši podjednako lutaju i podjednako su izgubljeni.

Nažalost, velika većina pamet ne gradi klečeći na koljenima i ne mjeri život Božjim mjerama. Poznata je krilatica Bog (po mojoj mjeri) DA, sakramenti NE. Profit, zabava i užitak postali su norma vrijednosti života, pa i vjere. Svijet bira „sebi po sebi“ proroke i slavi one koji su bogati i silno zarađuju. Siromasi pored njih ostaju još više osiromašeni. Proroke svijeta svjetina s divljenjem sluša i slijedi. Ljudska misao formira se u sveučilišnim laboratorijima i u kabinetima gdje se „dila“ ideologija i broji zarada. Po zaradi planira se moral, ekonomija i etika. Grade se prikladna tehnička sredstva koja prate što je isplanirano.

Franjevački samostan Svetoga Ante u Londonu je napušten zato što su građani Londona šutnjom odlučili da im više ne treba. U isto vrijeme poslovne i menadžerske zgrade, shopping malls, univerzitetski centri postaju veći, sjajniji i moćniji.

Ipak u pustoši, u neredu i devastaciji duhovnoga, u izgorjeloj pustinji, Bog stvara nov prostor, pokazuje nov put gdje će čovjek susresti čovjeka. U Asizu su se susreli Franjo i Klara. Na istome mjestu susreće se Ivan Pava II. s čitavim svijetom. U New Yorku su se susreli nakon godina traženja prognanici iz Mađarske. Danas u izgorjeloj zemlji čovjek čovjeka traži. Bog dok traži Adama, traži mene i tebe, i prepoznaje nas po Sinu Isusu Kristu.

Pamet čovječja, srce, duša, razmišljanja, stavovi, opredjeljenja postali su opasni koncentracijski logori. Vatra grijeha sekularnoga načina života sažiže što je ostalo od nasljeđa kršćanske kulture. Gledam čovjeka kako prebiva u moru vlastite sebičnosti i opojenosti. Izgubio je ljubav. Gledam majku koja po svaku cijenu želi ubiti. Ide samo svojim putem i ništa joj srce ne može dotaknuti. Gledam čovjeka koji je odlučio ne ljubiti i otići ma koliko god to bolno bilo za djecu i suprugu. Gledam čovjeka kojemu je siromašna firma napravila posao vrijedan desetke tisuća maraka, a on neće i ne želi platiti. Siromašni čovjek pita da mu se trud i dug plati. Ovaj pokraj njega prezirno prolazi kao da ga ne poznaje.

Nasilnici i prevaranti logor su izgradili u nemilosrdnom i nepravednom srcu gdje se nalazi nasilje, prijevare, nevjerstva, progonstva, mučenja. To je beskrajna izgubljenost, otuđenost i udaljenost gdje zli duh ljude čini slijepima za susret i za ljubav.

Jedan važni menadžer iz velike hrvatske firme bolno i gotovo jecajući govori kako smo lijeni, loši i neodgovorni radnici. Svakako do toga smo došli jer predugo živimo u okruženju gdje trud, poštenje, zalaganje nisu pravo cijenjeni niti nagrađeni.

Dokle god nastavljamo živjeti u tome začaranome krugu, nećemo doći do oporavka. Neće biti te političke stranke koja bi mogla bez ozbiljnog rada moći dovesti državu do oporavka. Anđeo Božji želi doći i u srce donijeti ljubav prema radu, prema poštenju i prema svemu što je dobro u Božjim očima.

fra Svetozar Kraljević, Hodočašće