Nedjelja[1] prve svete pričesti u Međugorju. Pričestilo se 76 djece. Sveta misa za prvopričesnike počela je okupljanjem djece i roditelja pred crkvom. Veličanstven događaj! Djeca u svadbenom ruhu svečano ulaze u crkvu. U njih je uložena božanska i ljudska ljubav. Skupila se ljepota nebeskoga i zemaljskoga.
Dok svečano u procesiji prolaze prema oltaru, razmišljamo što će biti sutra. Kamo će krenuti?!
Svako ovo dijete u sebi nosi nebeski poziv biti čovjek u svoj punini i ljepoti. Dok gledamo ovu djecu, razmišljamo o hodočasnicima koji će u budućim vremenima ovdje doći, koje će trebati primiti i lijepu im riječ kazati. Iz grupe ovih prvopričesnika Bog želi izabrati dobre domaćine, učitelje, liječnike, svećenike, redovnike i redovnice, majke, očeve.
Već vidimo pripremljene napade na ova mlada bića. To su napadi kojima je izložen svaki čovjek, posebno u naše vrijeme. Molimo se Bogu da ova djeca ostanu u milosti svetih sakramenata i da nitko od njih ne uđe u svijet bilo kakvoga teškog zla.
Kad ovu djecu gledamo, pred očima nam stoji dobri pastir Isus Krist kojemu našu djecu predajemo i molimo da nam pomogne čuvati ih. Molimo da budemo vrijedni Božji suradnici i da mi zajedno s Dobrim Pastirom našu djecu čuvamo, da svi budemo dobri pastiri.
A evo kako je tekla životna priča velikog, dobrog pastira, velikoga našeg prijatelja pape Ivana Pavla II.
Na pedesetu godišnjicu svećeničkog ređenja papa Ivan Pavao II. kazao je za svoje zvanje da je dar i misterij.
Bog ga je pozvao u najcrnjem trenutku života. Njegova jedina sestra umrla je prije nego se on rodio. Majka mu je umrla kad mu je bilo 9 godina. Jedini njegov brat umro je kad mu je bilo 17 godina. Otac je umro kad mu je bilo 19 godina. Noć kad mu je otac umro, Karol je proveo u molitvi. Govorio je da se nikada nije osjećao tako sam i osamljen kao te noći.
Sljedeće godine nacisti su zauzeli Poljsku. Tada je zatvoreno sveučilište gdje je studirao dramsku umjetnost. Izgubio je slobodu svoga naroda i mogućnost studija. To je bio još jedan gubitak. Nije više bilo mogućnosti postati ono što je želio i planirao.
Sam je kasnije priznao da mu je čitav svijet izgledao pun mraka i tame, bez nade. Kad su ga nacisti natjerali da izabere rad u njemačkoj vojsci ili u kamenolomu, izabrao je kamenolom, a s time sudbinu i život radnika.
Prijatelj, krojač u njegovu gradu, donio mu je iskru nade kad mu je poklonio knjigu Tamna noć, poznato djelo sveca i mistika Ivana od Križa.
Misli koje je našao u spisima Ivana od Križa otvorile su mu pogled prema Bogu gdje je shvatio da Bog može upotrijebiti patnju da bi preobrazio ljudsko biće. Također, čudesna priča o ocu Maksimilijanu Kolbeu okrijepila je njegovu dušu. Hrabri čin žrtvovanja vlastitoga života kako bi drugi zatvorenik mogao živjeti, duboko je dirnula njegovu dušu.
Hrabri rad nadbiskupa Sapiehe iz Krakova koji je pružao nepokolebljiv otpor nacistima u okupaciji, hrabra pomoć Židovima kad ih je pomagao da se spase od sigurne smrti, ohrabrili su mladoga Wojtylu. Zbog toga je u jednom trenutku upitao: Zove li možda mene Bog zove da postanem svećenik!?
Tajno u noći Karol Wojtyla susreo je nadbiskupa Sapieha i razgovarali su o svećeničkom pozivu. Nadbiskup ga je ohrabrio, otvorio mu vrata za takvu mogućnost, ali i upozorio na rizike. Obavijestio ga je o tajnoj školi teologije koja postoji u biskupskom dvoru. Upozorio ga je da bi svaki student teologije mogao biti uhićen i poslan u koncentracijski logor. Karol je prihvatio izazov svećeničkog zvanja. Radio je u kamenolomu po danu, a u noći studirao teologiju. Kad su nacisti protjerani iz Poljske, Wojtyla je već bio završio teologiju i zaređen za svećenika.
Nadbiskup Sapieha prepoznao je izvanrednu sposobnost mladoga Wojtyle i odlučio ga poslati u Rim da stekne doktorat iz teologije. U Rimu je odlučio pisati o Ivanu od Križa. Kad se vratio iz Rima, Poljska je već bila pod komunističkom okupacijom. Nije dobio dozvolu da bude profesor teologije. Radio je na sveučilištu kao kapelan studentima i pripremao je doktorat iz filozofije. Disertacija se bavila filozofskim djelom Maxa Schelera. Napisao je knjigu koja će kasnije postati klasično filozofsko djelo pod naslovom Osoba i čin. Poruka tog monumentalnog filozofskog djela ukratko je ova: da bi čovjek shvatio što od njega Bog traži, ne smije se strašiti tamnih, mračnih sila i patnje. Jedino kad je neustrašen, može sam sudjelovati u izgradnji i napretku dobra.
Wojtyla je predstavljao kršćanstvo kao istinski put za čovjeka i kao alternativu komunizmu.
Profesor Wojtyla u predavanjima, u planinarskim i skijaškim pohodima ohrabrivao je i upućivao studente. Govorio je: nemojte se bojati.
Mladi profesor i njegovi studenti odupirali su se komunističkom pritisku redovitim dolaskom na svetu misu i prenošenjem vjere na mlade. Kad je izabran za papu, navijestio je čitavome svijetu istu poruku: nemojte se bojati.
U raspoloženju koje je papa Wojtyla izgrađivao pao je komunistički sustav, a da se krv nije prolila.
Papa Ivan Pavao II. obišao je svijet. Pisao je i govorio. Kao sveti Petar govorio je o istini i ljubavi koja nema granica. Ako na granice naiđe, na njima se ne zaustavlja. Jedino čega se treba bojati, jedino trpljenje koje treba izbjegavati, jest ono koje nastaje kad čovjek čini zlo.
Wojtyla se čudesno i hrabro odazvao na poziv. Sam se darovao da ga Gospodin pozove u svoje nebesko stado. A onda postaje neustrašiv pastir.
Sjećanje na ovoga velikog papu i zahvalnost za veliku ljubav kojom nas je ljubio, u nama živi. Hrabrost s kojom je Wojtyla pošao u susret patnjama svoje obitelji i patnjama svoga naroda, ostaje trajna inspiracija. On se uvijek znao ustati iz pepela gdje je neprijatelj mislio da je već spaljen i uništen.
Ne moramo činiti velika, globalna djela. Današnja hrabrost jest otići na misu kad za to nemaš vremena. Izmoliti molitvu kad ti se ne moli. Kazati lijepu riječ kad izgleda da za to nemaš snage. Darovati prostor da dijete sretno raste. Hrabrost je biti pošten kad budeš u prigodi steći nepoštenu osobnu korist.
Zna Dobri Pastir da vukovi dolaze sa svih strana. Čuvati nam se od zla koje prijeti izvana, ali još više nam se čuvati od zla koje se krije u nama.
Gdje čovjek nalazi odgovore na pitanja koja ga muče i zbog kojih dvoji? Crkva zna samo jedan put. To je put svetih sakramenata. U svetim sakramentima čovjek nalazi Kristove odgovore na sva pitanja. U svetim sakramentima neprestano smo uz Dobroga Pastira. U svetim sakramentima nalazimo put i znat ćemo ga pokazati drugima. U svetim sakramentima neki će izabrati put gdje će izbliže slijediti Isusa Krista, kako reče sveti Franjo.
[1] Četvrta vazmena nedjelja, godina B 2006., Iv 10, 11-18
fra Svetozar Kraljević, Hodočašće