Posebno se treba potruditi i bolje razumjeti ono ime koje suci zapisaše na križu iznad Kristove glave. I ne znajući, ubojice napisaše istinu: Ovaj čovjek jest Krist – Kralj Židova.
Blagdan Krista Kralja, kao službeni blagdan u Crkvi, veoma je mlad. Uveo ga je papa Pio XI. godine 1925. kao odgovor na ateističke, totalitarne režime koji su vodili kampanju istrebljenja Crkve i Božjega imena u svijetu. U Meksiku su kršćani odlazeći u smrt do zadnjega izdisaja govorili: Živio Krist Kralj. Isto je bilo u zemljama gdje je vladao komunizam. Mnogi žive tu blizu nas koji su zbog vjere trpjeli progonstvo u zatvoru ili na druge načine. Svi znamo za velike heroje vjere u nacističkim zemljama. Možemo spomenuti npr. našega kardinala Stepinca, Maksimilijana Kolbea. Osobno se sjećam kako je o tome nama đacima u sjemeništu na Poljudu u Splitu govorio pokojni profesor glazbe o. fra Ivo Peran. „Bio sam osuđen. Sve su bili spremili za strijeljanje. Ja sam čekao i bio spreman. Prije smrti želio sam samo reći: Živio Krist Kralj!“
Na križu Kristu su dali kraljevsko ime. Na križu je počeo vladati. Križ je Kristovo prijestolje.
U svijetu kraljevi raspolažu vlašću. Vladaju silom vojske i ekonomske moći. Kristovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta i ima drugačiju logiku i drugačije temelje. Krist ništa od zemaljskoga ne traži.
U trenutku smrti, kad su prisutni radoznalo očekivali demonstraciju moći, Krist pokazuje bit i narav svoga kraljevstva brigom za čovjeka koji je do njega: „Uistinu, kažem ti, sa mnom ćeš danas biti u Raju.“ Krist ne želi impresionirati vlašću i silom. Želi doći do srca čovjeka. Uklanja ponor koji dijeli Boga od izgubljenoga čovjeka.
Kakva li apsurda. Razbojnik u trenutku kad umire, tek počinje živjeti. Smrt gubi smisao i odlučujuću ulogu. Smrt više nije zadnja riječ. U trenutku najveće moći, kad misli da će ukloniti lice Božje s lica zemlje, tada smrt umire i prestaje postojati. Nesretnoga razbojnika, čovjeka koji ništa drugo nije imao nego smrt, Krist čupa iz ralja smrti. Taj ponor zvan smrt više ne postoji – u Kristu je uklonjen.
Vitez Erazmo došao pred kralja. Umoran nakon dugog putovanja ponosno kazuje kralju kako je ratovao protiv njegovih neprijatelja. Kralj zabrinuto pita: Pa zašto si ratovao, ja nemam neprijatelja. Vitez Erazmo objašnjava: Kralju, svi na zapadnoj granici kraljevstva su neprijatelji. Kralj zabrinuto kaže: Ja nemam neprijatelja na zapadnoj granici kraljevstva. Razočarano vitez Erazmo priznaje: Kralju, sada imaš neprijatelja na zapadnoj granici kraljevstva.
U nerazumnoj borbi za kralja Erazmo je išao od mjesta do mjesta kroz kraljevstvo svoga gospodara i sijao sjeme neprijateljstva. Podanik je rušio mir koji je trebao čuvati i izgrađivati. Mislio je da su ljudi na zapadnoj granici zemlje neprijatelji i da se mora boriti protiv njih. Ustvari rat je bio u njegovom srcu. Borio se za kralja protiv ljudi na zapadnoj strani zemlje, a ustvari za kralja se morao boriti u svome srcu. Neprijatelj je bio u njegovom srcu.
Krist nije duh kroz kojega možemo prolaziti, a da ga ne vidimo i ne osjećamo i da mu pažnju ne poklanjamo. Krist je osoba. Njega susrećeš u intimnosti susreta sa sobom i s čovjekom pored sebe. S Kristom čovjek susreće prirodu, kulturu, vrijeme, odluke. Krist je osoba koju susrećeš na isti način kao što je Krista susreo razbojnik na križu. Krist želi biti u tvome društvu kad si s djetetom, s poslovnim prijateljem i sa susjedom. Krist je osoba koja je s tobom kad razmišljaš, planiraš, sanjaš i kad se bojiš. Krist je s tobom kad si sam i kad nema nitko pored tebe, kad misliš da si se sakrio i kad misliš da nitko neće znati. On je s tobom kad imaš i kad nemaš. On je s tobom kad ti uopće nisi sa sobom i kad si daleko i od sebe i od drugih.
Krist je zajedno s tobom – kad se nađeš raspet na križu. On ne gubi vrijeme slušajući vijesti s bojišta i sportskih terena. On nije s drugima. On je s tobom. Samo uz tebe stoji i samo tebi u srce šapuće i samo tebi želi dati raj. Kad umireš od gladi u afričkoj pustinji, kad si ranjen i zatvoren u Iraku, kad bezbrižno igraš partiju šaha i čitaš dnevne novosti i kad ideš s djetetom na šetnju ili čekaš u redu da primiš siromašnu penziju, i kad u bolnici ležiš, kad gledaš utakmicu, i kad si u kupovini, pa i kad tvoj tim gubi – Krist je uvijek s tobom. Uvijek je osobno s tobom u susretu koji je njemu važniji, stvarniji, osobniji nego ikakav drugi.
On se nježno povlači kad izabireš drugi put i kad tvoje srce prestaje biti njegovo kraljevstvo. Kad ti odeš, On ostaje na križu i ponovno blago kuca i traži da mu otvoriš vrata kako bi ponovno kazao one riječi koje izreče razbojniku i kako bi došao na svoje prijestolje – u tvoje srce.