Strah je prirodno stanje ljudske svijesti i vjerni čovjekov suputnik. Nastaje redovito kad dolaze prijeteća zbivanja kojima čovjek ne vlada. Probleme što ih strah stvara razum sam ne može riješiti niti ih može osvijetliti. Strah je pozornica ljudske duše na kojoj nastupa vjera ili grijeh. Zavisi od toga koje će od ovo dvoje čovjek pozvati.
Od straha čovjek ne može pobjeći. Strah jednako imaju i heroji i kukavice. U strahu heroji odlučuju vjerovati, a kukavice idu u grijeh. U kritičnim trenucima straha vjera osvjetljava i pokazuje put.
Ako se u strahu čovjek odluči za grijeh, onda, istina je, grijeh na trenutak uklanja strah, ali, nažalost, s vremenom i strah i grijeh postaju sve veći do apsurda i samoga pakla. Ovdje posebno mislim na ponašanja ovisnika bilo koje vrste.
U područjima ljudske duše gdje prebiva vjera, uvijek se pojavljuje i strah. Marija je imala vjeru, ali i strah. Strah je integralni dio ljudske naravi. Kad se pojavi strah, vrijeme je za vjeru i ljubav. Neki će u vrijeme straha izabrati grijeh.
Herojima je strah prigoda za vjeru. Kad su u strahu, herojima vjera pokazuje put i uči ih ljubiti. Strah je bio prisutan kad je riječ postala tijelom, kad se dogodio najveći čin ljudske vjere. Pun straha, Isus je iz Maslinskoga vrta i s križa ljubavlju otvorio nebo. Petar je u strahu shvatio da je slab i lomljiv, a da je Bog milostiv.
Kukavicama strah zamračuje stazu. Juda se bojao živjeti bez onih trideset srebrnjaka. I onda, kad je vidio svjetlo, strah mu je sve zamračio.
Jedan bivši svećenički kandidat priča ovu životnu priču:
„Došao sam do završnih ispita na teologiji i došlo je vrijeme za đakonsko ređenje. Za godinu dana trebalo je biti svećeničko ređenje. Meni se u jednom trenutku pamet oduzela i čitavo moje biće postalo je strah. Što god sam činio, gdje sam god bio, danju i noću – u meni neprestano strah. Strah je donosio još više straha. Konačno me počeo lomiti. Odlučio sam napustiti teologiju, promijeniti životni pravac i naći drugu profesiju. Nakon nekoliko godina upoznao sam djevojku i uskoro smo se dogovorili o ženidbi.
Nekoliko mjeseci prije vjenčanja pojavio se onaj isti strah koji sam osjećao prije ređenja. Kako se datum primicao, strah je postajao sve veći i teži. Vezu sam morao prekinuti i ostao sam sâm. Ponovno su godine prolazile, i ponovno sam se našao pred odlukom o braku. I ponovno dolazi onaj isti strah. Tek tada sam shvatio da moram tražiti pomoć. Iskusni svećenik kazao mi je da potražim profesionalnu pomoć. Psiholog mi je otvorio oči i kazao što sam već i sam shvatio. U važnim životnim odlukama strah se pojavljuje kao vrata kroz koja se mora proći.
Nisam znao da je strah tako moćan. Zbog straha sam dva puta život zaustavio. Nanio sam bol i sebi i drugima. U neznanju zaustavio sam Božju providnost i povrijedio dosta ljudi pokraj sebe.“
Čovjek je nakon dugo lutanja shvatio da mora susresti i pretrpjeti strah i proći kroz njega. Strah dolazi i moramo kroz njega proći, njime oplemeniti put i odluku. To je shvatio tek nakon što je izgubio godine kreativnog života u kojima je mogao puno više učiniti.
Nažalost, ljudi se pred strahom zaustavljaju dajući osobnom kukavičluku da ih vodi, pri tome misleći da u njemu progovara Božja milost i glas savjesti.
Strah sam po sebi nije savjest, nije mudrost, nije slabost. Strah ne govori da je nešto dobro ili loše. Strah je mehanizam ljudske svijesti u kojemu se testira snaga karaktera, oplemenjuje mudrost i učvršćuje hrabrost. Strah je cijena kojom moramo platiti put. Strah pomaže da mudro prosuđujemo u zahtjevnim i prijetećim trenucima. Strah potvrđuje i oplemenjuje hrabre odluke. Strah je suputnik u svetosti koji propituje i otvara vrata svemu što je dobro. Strah nadodaje vrijednost i snagu odlukama. On je cijena koju treba platiti za sve što je vrijedno.
Strah razlučuje i razvrstava. Na jednu stranu stavlja kukavice, a na drugu heroje. Isti strah osjećaju i kukavice i heroji. Strah kukavicu vodi prema egoizmu. Tada egoizam postaje zadnja riječ koja formira odluke i sam život. Kukavica u strahu ponovno i ponovno odlučuje sebično živjeti. Pred ljubavlju zatvara vrata.
Herojima strah je samo prag koji moraju prijeći. Heroji izranjaju iz mora straha i čine stvari koje u ljubavi moraju činiti bez obzira na cijenu.
U nesporazumu koji stvara strah vidim razlog zašto se mnogi mladići nisu oženili i djevojke nisu udale. U trenucima odluke sebični strah izriče zabranu. U stanju bez vjere i u pokušaju da sve ostane pod kontrolom, smrt praktično postaje zadnja riječ. Tada strah uzima još više maha, zahvaća još dublje i ide još dalje. Priječi se svaka inicijativa i onemogućuju odluke. Zaustavlja se i sam život.
Govoreći o strahu i o mraku koji nas kuša, Isus upozorava da i onda kad smo najudaljeniji od Njega i kad smo u najvećoj tami – On je i tada s nama i želi nas voditi.
Koji su to momenti tame koje čovjek može susresti, u kojima Isus progovara?
Jedanput slučajno susrećem sveučilišnog profesora i s njime ostajem u dugom razgovoru. Prebirući po sjećanjima, priča da mu je najteže bilo kad je prvi put došao pred studente i morao održati predavanje. To je bila patnja! Bojao se i mislio da će pred njima umrijeti od straha koji ga je zahvatio. Znao je da mora prijeći taj prag. Postigao je sjajnu profesorsku karijeru. Kasnije mu je supruga umrla, djeca odrasla, unučad se rodila. I nedavno došao kod liječnika koji ga obavještava: „Žao mi je, gospodine profesore, vi imate rak.“
„Nikome ništa još nisam kazao. Radujem se životu kao i prije. Još radim. Znam, moji su dani izbrojeni. U životu sam imao dvije osobe koje su me uvijek bezuvjetno voljele: majku i suprugu. Pred njima nikada nisam morao biti ovakav ili onakav, ovo ili ono, da bih zadobio njihovu ljubav. One su vijek bile sa mnom. U njihovoj ljubavi nazirem trag Božje ljubavi. Znam, u bolesti bit ću slab. Znam točno kako će se bolest razvijati i znam što me čeka. U patnjama koje me čekaju, Bog će me voditi. Njemu kao i dragoj supruzi bit ću slobodan biti slab, nejak i slomljen. Strah me, ali znam: strah me neće srušiti.“
Svaka će osoba doći do trenutka noći kad će Gospodin u tišini i osamljenosti srca doći, nekada u čudnim i iznenađujućim okolnostima, i govorit će riječi koje će nas ostaviti začuđene, iznenađene, riječi koje nikada prije nisu bile izrečene. Bit će to riječi istine, ali izrečene u ljubavi i mudrosti.
Uvijek ostaje pitanje kako preživjeti tamu i noć i što činiti da bismo prešli iz straha u slobodu. U noći, ma kakva god bila, čovjek mora izabrati nekoga kome će vjerovati. Isus kaže: Ne bojte se. Tko mene prizna pred ljudima i ja ću njega priznati pred svojim Ocem nebeskim.
Vjerovati da Bog postoji nije vjera i nema ništa zajedničko s Isusovim pozivom na vjeru i s Isusovom željom da priznamo Oca Nebeskoga. Vjera da Bog postoji čovjeka ne podiže na razinu prijateljstva s Bogom. Vjerovanje da Bog postoji uopće nije vjera na koju Isus poziva. Takva vjera, rekli bi mladi danas, jest bez veze.
Znam sigurno da susjed postoji, ali nikada nisam s njime kavu popio, niti bio u njegovoj kući. Takav susjed je beznačajan. Za tolike ljude znamo da postoje, ali nama su beznačajni i nisu nam prijatelji. Bog ne želi biti nevažan susjed s kojim nikada kavu nismo popili.
O tome kako priznati Oca nebeskoga i kako vjerovati govori sljedeće iskustvo. Čovjek se našao pred poslovnom odlukom: Može iz projekta koji mu je povjeren za sebe uzeti velik novac. Zna, nitko neće doznati i nema mogućnosti da bude uhvaćen. U tami kušnje prepoznaje Božju zapovijed: Ne ukradi! Tada shvaća da želi ostati vjeran. Priznaje Oca Nebeskoga i ostaje poslušan.
Nevjernici se neprestano trude „poučavati“ vjernike u vjeri. Svojom nevjerničkom „katehezom“ nevjernici upućuju vjernike kako trebaju vjeru živjeti. To je „jeftina“ vjera u koju se ulazi bez cijene, vjera gdje su se izbjegla vrata straha. Istinska vjera ima cijenu. Kad vjernici prime ”vjeru” od nevjernika, tada vjera prestaje.
Marija, koja je i sama prošla vrata straha, naša je učiteljica vjere. U njezinom pozivu na molitvu čujemo poziv na sakramente. U sakramentima čovjek izlazi iz straha i postaje vjernik. U njima plaća cijenu vjere. Po svetim sakramentima Isus vodi čovjeka kroz strahove kroz koje je i sam u Maslinskom vrtu prošao. U svetim sakramentima vjernik putuje s Isusom i doživljava iste milosti kao Marija i sve rješava kao Marija. U svetim sakramentima Isus će prepoznati svoje prijatelje i osvijetliti tamu, ma koliko god tamna bila.
fra Svetozar Kraljević, Hodočašće