Isus opazi carinika Mateja i reče mu: „Hajde za mnom!“ Ovaj sveti susret, Isusov poziv i Matejev odziv sadrži tajnu ljubavi, milosti i spasenja. Isus zna što Matej može postati i poziva ga da to postane. U pozivu Mateju događa se misterij Božjega susreta s čovjekom. Isus podiže Mateja iz zemaljskoga u nebesko. Uzima ga iz službe strancu kolonizatoru i postavlja ga u svetu službu Stvoritelju. Matej prepoznaje trenutak milosti, ostavlja sve i polazi za svojim Gospodinom.
Isusov poziv jest slavlje Euharistije. U trenutku poziva Levi postaje Matej. Sluga cara kolonizatora postaje apostol. Po pozivu riječ postaje tijelo. U trenutku odaziva Matej postaje sve što čovjek u Bogu može postati. Postaje sve ono što u euharistiji može postati. Postaje i nastavlja postajati do kraja života.
U slavlju svetih sakramenata Bog poziva čovjeka i tako ga nanovo stvara. Po Božjemu pozivu postajemo dionici Njegova života. Bog svojim postojanjem poziva čovjeka u postojanje. Naše postojanje utapa se u more Božjega postojanja. U trenutku poziva Stvoritelj Mateju daje misiju s kojom će se Matej do malo očitovati u svetome evanđelju.
Čovjek traži mjesto pod suncem i smisao svoga postojanja. Hodočasnik dok se penje na Križevac, na Podbrdo ili putuje Isusovim stazama u Svetoj Zemlji, ustvari i sam, kao i Matej, želi stati pred Krista i moliti: Gospodine, evo i mene, izreci moje ime, pozovi me.
Želja za pozivom izvire iz ljudske naravi. Čovjek je stvoren za poziv.
Ista je dvojba i danas i u Matejevo vrijeme: Pred koga stati, kome dati da izgovori naše ime? Uvijek se pitamo: Pred koga si stao i tko izgovara tvoje ime? Na čiji si se poziv odazvao? Čije snove sanjaš? Što maštaš kad navečer ideš spavati i što ispunja tvoje misli kad se ujutro probudiš? Pred kime stojiš pokoran? Kome se klanjaš i koga se ne bojiš?
I ako pobjegnem od pitanja, ona će me sustići. Ako na njih ne odgovorim, onda će to netko drugi učinit za mene. Nema laganih odgovora. Cijena odgovora uvijek je život koji ne mogu niti zadržati niti zaustaviti.
Isus opazi Mateja i kaže: Hajde za mnom! Drugim riječima: Matej, daj mi svoj život! Čovjek bi se želio odazvati, a izbjeći cijenu, ali život je uvijek cijena. Čistač ulice daruje život ulici i ljudima koji po njoj hodaju. Misionar živi i umire za narod kojemu propovijeda. Otac i majka teško rade, odgajaju djecu i na koncu život daruju. Alkoholičar u beznađe, u ništavilo svoje ovisnosti ostavlja život. Žrtvuje život djece, ugled, zdravlje; sve za prijevarni gutljaj opojnog alkohola. Taj koga izaberemo i pred koga stanemo, izgovorit će naše ime i postat ćemo njegovi.
Bog je stvorio čovjeka za dobro. Zove ga i nudi da čini dobro. Ali nije uvijek tako. Poznato je da su se mnoge globalne organizacije i pokreti – npr. Francuska revolucija, komunistički pokret, nacistički pokret, kriminalne skupine i organizacije, kao što je mafija o kojoj govori papa Franjo – svijetu nametnuli kao borci za najplemenitije ideale za dobrobit čovječanstva. Zagovornici abortusa svoj stav pravdaju najplemenitijim idejama dobrote i ljubavi. Tek kasnije će pokazati istinsko lice. Stoga je važno mudro razumjeti od koga poziv dolazi, što je u korijenu poziva na koji smo se hrabro i odlučno odazvali.
U obiteljskom domu, u zajednicama kojima pripadamo sudionici smo, inicijatori ili nosioci poslova u koje nas providnost poziva. To može biti misija izgradnje kuće, crkve, puta, voćnjaka, škole, priprava obiteljske večere. U misiji nalazimo poziv i opravdanje postajanja. Tu se radujemo i tu tugujemo. Čovjek koji po vjeri živi, prihvaća samo onu misiju koja ima izvor i uvir u Bogu Stvoritelju. Samo u Bogu misija može biti osmišljena i opravdana.
Po završetku izgradnje crkve, priča jedan svećenik, organizirali smo župnu proslavu našega velikog uspjeha. Ljudi mi prilaze, čestitaju. A ja prazan! Sve u meni prazno. U podsvijesti duša je znala, ja nisam znao, da smo tek na početku i da je dalek put preda nama. Jedan čovjek priča da se duboko čudio zašto je onoliko tužan bio na dan kad je dobio diplomu.
Logično je očekivati da na kraju napornoga rada čovjeka čeka osjećaj radosti zbog uspjeha. Ali mudar čovjek zna da je svaki kraj uvijek tek mali početak. Na kraju uvijek se nalazi početak. Isus bježi od ideje da ga proglase kraljem iako bi u očima svijeta to bio uspjeh. Njegovi traže da ih proglasi ministrima. Žele sjesti odmah do njega. On im ništa ne daje. Sin Čovječji nema ni kamen na koji bi glavu naslonio. Isus je znao da su tek na početku i da je dalek put pred njima.
Knjiga Oswalta Sandersa nudi jedan primjer. Henry Martin na Sveučilištu Cambridge, kad mu je bilo tek 20 godina, dobio je najviša priznanja za napredak u znanosti matematike. Napuštajući matematiku, kazao je da je u njoj vidio „samo sjenu“. Promislio je o visokim ciljevima svoga života i odlazi na Istok u misije. U misije polazi s molitvom: „Bože, daj mi da izgorim za tebe!“ U sljedećih sedam godina, do svoje smrti, preveo je Novi zavjet na tri domaća istočnjačka jezika. Iz sjene izišao je na svjetlo.
Uspjesi, ma koliko god bili značajni, prazni su i besmisleni ako nemaju dubinu besmrtnosti i ako s trajnim smislom ne dopiru do tajne čovjeka. Ako posao koji čovjek obavlja, stoji ukorijenjen u vječnosti i ljubavi, onda on postaje misija. S misijom kao što je Matejeva čovjek postaje prvi Božji suradnik i prijatelj.
Isus pred Mateja stavlja izazov i ispunja smislom njegovo biće. Kad se odazvao, Matej je bio spreman iako nije znao što će to točno biti. Učio je svaki dan.
fra Svetozar kraljević, Hodočašće