BONHOEFFER i ROZA (2)

Ovako priča jedan svećenik. U došašću propovijedao sam o smrti i iznio sam tri moguća rješenja s kojima ljudi pristupaju stvarnosti smrti: 1. Možete se boriti protiv nje. 2. Možete od nje bježati. 3. Možete napraviti dogovor s Bogom.

Poslije propovijedi dolazi mi Roza, majka predsjed­nika Kennedyja, i ispriča mi svoju životnu priču:

„Oče, ja sam se s Bogom dogovorila već davno.“ I nastavlja pričati: „Udala sam se za bogata čovjeka i sve što sam mogla poželjeti, mogla sam i imati. Život se sastojao od svako­dnevnih izlazaka i druženja s bogatima i utjecajnima. Očekivali smo prvo dijete s radošću i nadom. Došao je dan. Rodila se lijepa djevojčica i bili smo neizmjerno sretni. Ali smo uskoro shvatili groznu istinu da nešto nije u redu. Odnijeli smo dijete liječniku koji je potvrdio ono čega smo se bojali. Naša kći bila je mongoloidna i ništa se nije moglo učiniti.

Ljutnja i nesreća ispunili su moje srce. Kako Bog može to učiniti djetetu, a posebno meni?! Okrenula sam se i protiv Boga, i protiv muža, i protiv najdražih prijatelja i postala sam osamljenik. Na svečanostima u društvu gdje sam bila redovit i drag gost, mene više nije bilo.

Imali smo kućnu pomoćnicu koja je s puno ljubavi kod nas radila. Osjećala je moju nesreću i jednoga dana, kad je smogla snage, kazala mi je ove riječi: ‘Gospođo Kennedy, oprostite. Vi znate da Vas volim. Ovih zadnjih tjedana ja Vas promatram. Žao mi je što ova nesreća uništava Vaš život. Gospođo Kennedy, nikada nećete biti sretni dok u svome srcu ne napravite jaslice gdje se dijete Krist može roditi.’

U istom trenutku otpustila sam nemilosrdno tu ženu koja se usudila izreći riječi kojih sam se bojala. Shvatiti ne možete koliko sam bila puna ljutnje, koliko sam bila izolirana i ispunjena sumnjom.

Te noći nisam spavala i neprestano sam pretraživala po pameti. Nisam mogla zaboraviti one oči pune ljubavi, slatkoću mira na njezinom licu, nutarnju radost koja je nježno dopirala na površinu njezina duha. Posebno mi nisu prestajale govoriti one besmrtne riječi: ‘Gospođo Kenne­dy, nikada nećete biti sretni dok u svome srcu ne napravite jaslice gdje se dijete Krist može roditi.’“

Dalje, Roza Kennedy nastavlja: „Ja sam ljubila Krista čitavoga života. Kušala sam biti dobra katolkinja. Ali ovo je bio moment kad sam se istinski susrela s Bogom i s njegovim Sinom. Stoga sam te noći kleknula pokraj postelje i molila: ‘Dragi Bože, učini moje srce svojim jaslicama gdje se dijete Isus može roditi.’ Kad sam tu molitvu izmolila, osjetila sam nov božanski dolazak. U istom trenutku u meni se rodila majčinska ljubav prema mome bolesnom, mongoloidnom djetetu. Tada sam ponovno postala sretna. Već sutra vratila sam u naš dom našu dragu pomoćnicu i s nama je ostala sve do kraja života.“

Ljudski dolasci i odlasci su čudni, iznenađujući i nepredvidivi. Sve stavljaju na kocku. Ivan dolazi na pozornicu i u tamnoj noći pali svjetla, ali ih ne upućuje na sebe. Traži i naviješta Isusa Krista.

Vrijeme je da čovjek počne sebe manje stavljati u centar vrednota i prosudbi i da prestane mjeriti nebo i zemlju po svojim interesima.

Kad upravimo pogled prema Kristu, kad za njega prostor pripravimo, naše će se srce radovati i prestat će biti sebično. Ako tražimo Krista i mjerimo svijet svetim sakramentima, djelima dobrote i milosrđa, Božić će postati istinsko druženje s Marijom. Naš Božić će tada biti kao Marijin i Ivanov, s Kristom, u slobodi.

(fra Svetozar Kraljević, Hodočašće)