BONHOEFFER I ROZA (1)

Većina ljudi, i pored slobode koju imaju, često osje­ćaju ograničenja. Slobodu neprestano tražimo i kad je nađemo, i dalje je tražimo. Kad je nađemo, ona odmah postaje nešto drugo. Pojam slobode drugačiji je danas nego prije 15 godina, ili možda prije samo 15 minuta. Drugačiji je moj pojam slobode nego moga susjeda. Sjetimo se slobode koju želi bolesnik i slobode koju traži zdrav čovjek. Konačna razlika je između slobode koju Krist ima na križu i slobode koju je Kristu sotona nudio kad ga je kušao u pustinji.

Nešto misteriozno, nešto što se zove život, neprestano dolazi i postavlja temeljno pitanje: „Jesi li ti onaj koji ima doći?“ S tim pitanjem čovjek se rađa i živi.

Svojim proročanskim pitanjem Ivan traži Isusa. U tom traženju Ivan nalazi i Isusa i sebe. Isus odgovara predstavljajući svijetu Ivana. Čovjek susreće i upoznaje sebe tek kad susretne i upozna svoga Stvoritelja. Dok traži Isusa, Ivan na nov način nalazi i upoznaje sebe.

Ivanovo pitanje i traženje dolaze sa životom, a posebno u svakoj kušnji. Sa svakim korakom i svakom odlukom, sa svakim danom u svjetlu onoga što vjeruje, čovjek ponovno i ponovno pita što je to što dolazi. S takvim temeljnim pitanjima čovjek sebe uvijek nanovo predstavlja i ponovno definira. Ne radi se samo o riječima. Svakim pokretom, djelom, riječju i svim onim što imamo mi pitamo i predstavljamo se.

Ivan je bio svjestan snage svoga svjedočanstva: „Ja sam glas jednoga koji viče u pustinji…“ To su velike riječi i snažna slika. Ljudi su se u pustinji lagano gubili, nemoćno nestajali i umirali. Ako izgubljeni u pustinji čuje glas, to je spasenje i prelazak iz sigurne smrti u život.

Iskustva ljudi koji su obilno i hrabro hodili nepozna­tim putovima ljudskih traženja, mogu nam pomoći.

Dietrich Bonhoeffer bio je u Hitlerovu zatvoru godine 1943. i ovako piše svojoj zaručnici Mariji: „Zatvorenička soba u kojoj se čeka, nada i čini neke nevažne stvari, mjesto je gdje je čovjek u potpunosti ovisan o činjenici da vrata slobode moraju biti otvorena s vanjske strane. I zaključuje: Ta vrata su slika došašća.“

Glas koji viče u nemilosrdnoj pustinji, tužnim izgubljenim ljudima daje nadu i pokazuje put do slobode. Vrata slobode sam čovjek ne može otvoriti. Čovjek sam svoju slobodu ne može naći. Čovjek čeka svoga Spasitelja.

Henry Nouwen ovako govori: „Pjesme, lijepi osjećaji, krasna liturgija, darovi, veliki ručkovi, slatke riječi ne čine tajnu Božića. Božić je kad čovjek prihvati Božji dar koji je iznad svih emocija i osjećaja. To je nada koja ima temelj u Božjoj inicijativi i koja nema nikakve veze s onim što čovjek prosuđuje, misli i osjeća. Božić je vjerovanje da je spasenje svijeta djelo Božje, a ne ljudsko.“

(fra Svetozar Kraljević, Hodočašće)