Po kakvim će društvenim fenomenima buduće generacija pamtiti ovo vrijeme u kojemu mi živimo? Što će kraj dvadesetog i početak dvadeset prvog stoljeća ostaviti u sjećanju ljudi? Povijest govori o renesansi, protestantskoj reformaciji, revoluciji u Francuskoj, u Rusiji i drugim sličnim događajima. Ovo su bili konkretni događaji koji su ostavili dubok trag na generacije i stoljeća.
Prvo što pomišljamo jest čudesan razvoj znanosti i tehnologije, ali to nije predmet ovoga razmišljanja.
Ovo je razmišljanje o vjeri, a posebno o sindromu izlaska iz Crkve. Izlaske iz Crkve gotovo i ne primjećujemo. Nestajanje kršćanstva u Europi govori o izlascima kršćana iz vjerničkih zajednica. Kriza vjere i mogućnost da kršćani postanu manjina u Europi bit će nešto po čemu će buduće generacije pamtiti naše vrijeme. Kamo ljudi idu i kamo izlasci vode?
U vrijeme protestantskog izlaska iz zajedništva s Rimskom crkvom ljudi su izlazili, ali su se nanovo organizirali u druge, nove zajednice i ostali su u vjeri. U vrijeme komunističkih progona kršćana rađali su se mučenici.
Danas je problem radikalniji i ekstremniji. Pobuna protiv vjere je tiha i radikalna. Nema otvorene pobune ili dramatičnoga sukoba. Bez osjećaja, bez objašnjenja i bez zanimanja za prošlost, bez brige za sadašnjost i budućnost, ljudi odlaze. Više ih nema. Pamte ih samo crkve koje još nisu srušene i služe nekim drugim ljudima i svrhama. Tiho i radikalno odbacivanje vjere očituje se u neodlasku na nedjeljnu svetu misu i u prestanku sakramentalnog života. Ostaje praznina. Ljudi idu nikamo. Ostaje ništa.
Ljudi čak nisu ni svjesni da odlaze. Često odu, a nisu imali nakanu otići. Ne primijete da su otišli. Nisu svjesno odlučili otići. Nema svjesne odluke da prestaju biti vjernici. Nema službenoga čina odbijanja vjere. Jednostavno nastaje ništa. I ako ih tada, kad su otišli, pitate koje su vjere, reći će: Katolik! To samo da bi apsurd bio veći. To veliko ništa i nečujni odlazak moguć je i onda kad su svi sakramenti primljeni i kad su obiteljski korijeni kršćanski. Za čin odlaska dovoljno je nedjeljom ne otići na svetu misu.
Kako nastaju i tko organizira ove tragične odlaske? Društvo ne promovira niti se aktivno uključuje u kampanju protiv vjere. Nema izričite borbe protiv vjere kao u komunističkom vremenu. Svi se zaklinju za slobodu. Ovaj proces tihoga odlaska i nestanka vjere događa se paralelno s drugim procesima u društvu. Stvara se nova kultura. Kod mladih, a i kod starijih, stvaraju se standardi ponašanja gdje za vjeru nema mjesta. Postaje prirodno i sasvim razumljivo da praktična vjera nestaje.
U jednoj našoj velikoj hercegovačkoj župi malonogometni turnir igra se kroz devet dana prije blagdana Velike Gospe, točno u vrijeme pripreme za veliki blagdan vjere toga kraja. Tisuće mladih svakodnevno sudjeluju na turniru. Svi ostaju bez pripreme za proslavu blagdana zaštitnice župe. Nešto što je bio veliki blagdan, postaje prigodni nogometni turnir. To je očita krađa slavlja na račun crkve.
Važni sastanak, poslovno putovanje, izlet, posjet – česti su razlozi zbog kojih ima sve manje prostora za ono što je pripadalo životu u vjeri. Ljudi kažu da su preumorni i nedjeljom se moraju odmoriti. Poslovni angažman oko firme koja se razvija ili koja je tek u osnivanju ili je u krizi, savršeni je razlog i opravdanje za nedjeljni neodlazak na misu. U društvu se uspostavljaju norme ponašanja gdje se pojavljuju poslovi, dužnosti ili novi oblici zabave koji ciljaju na ono vrijeme koje je bilo određeno za svetu misu.
Kultura kafića, internet koji često oduzima noćni odmor, video igre i drugi sadržaji sekularne zabave sužavaju prostor i nestaje „slobodnoga vremena“ za odlazak u crkvu. Slavlje svete mise na kojemu se okuplja obitelj ostaje za one prigode „kad bude vremena“ ili specijalne prigode kao što je sprovod, vjenčanje i slično.
Shopping centri u modernim gradovima pojavljuju se kao „hramovi moderne vjere“. Teško da neke druge slike zemaljskoga raja mogu doprijeti do čovjeka kao obilazak ovih centara. Shopping postaje blagdan. Obiljem raskoši i bogatstva ljudi časte svoje osjećaje.
U okolnostima gdje čovjek sa svih strana biva zarobljen i prezaposlen, praktična vjera ne uspijeva za sebe izboriti ni vrijeme ni mjesto. Graditelji moderne potrošačke kulture uspješnije se bore protiv kršćanstva nego komunističke revolucije. Stvaratelji kulture praznih crkava uspješniji su danas nego u prijašnja vremena. Oni koji su spriječili mladoga čovjeka da ode u crkvu ili spriječili ga da postane svećenik, uspješniji su nego oni koji su svećenika strpali u zatvor ili ga ubili.
Odlasci iz vjere su masovni. Odlaze tisuće i milijuni vjernika. Ali uvijek odlaze pojedinci, jedan po jedan. Nitko ne odlazi u nekim masovnim manifestacijama.
Kultura koju zanima samo zemaljsko, neće ni priznati niti prepoznati da nadnaravno postoji. Ljudi ne zaključuju da je sloboda u krizi i nitko se neće buniti. Javnost neće ni primijetiti da problem postoji. Jedino majka će žalosno primijetiti da njezin sin više ne ide u crkvu, a ona je učinila sve što je mogla. Ustrajno će govoriti da mu je dala sve sakramente. On nikada nije ni rekao da prestaje vjerovati. Stari su rekli: „Bosna šaptom pade.“
U vrijeme komunizma, kad je Crkva nazivana društvenim neprijateljem, vodio se rat. Mnogi svećenici i vjernici bili su u zatvoru. U modernoj pobuni nastaje praznina i veliko ništa. Kao neki usputan zaključak reći će: „Crkve više nema! Ili ako još nešto od nje ima, onda je to nevažno.“
Prazna crkva daleko je gore, ubitačnije i tragičnije uništavanje Crkve od bilo kakvih granata, ubijanja ili paljenja. Kad bi ljudi odlučili da ljudsko oko nije dovoljno dobro, onda bi sigurno pravili novo, bolje. Međutim, sada su odlučili da oko uopće ne treba.
Ray Ryland, (Youtube: Journey home) doktor prava i teologije, bio je američki vojnik na Pacifiku u vrijeme Drugog svjetskog rata. Kao protestant studira teologiju na Harvardu. Kad mu jedan profesor kaže da nije siguran da ima nešto nakon smrti, razočaran odlazi sa Harvarda. Postaje anglikanski svećenik. Studijem povijesti kroz prva tri stoljeća shvaća da jedino Rim ima živu vezu s Apostolskom crkvom Isusa Krista. To mu je bilo novo razočaranje jer shvatio je da se mora ponovno otisnuti na dalek i težak put prema Katoličkoj crkvi. Kasnije će postati katolik, svećenik i veliki svjedok vjere. Priča da je imao bezbrojne proplakane i neprospavane noći tražeći istinu. Nije istinu našao u ljudima katolicima koji su grešni kao i ostali, nego u svetoj Rimskoj katoličkoj crkvi koja je sagrađena na temeljima Isusa Krista i na temeljima istine apostolskog nauka.
Početkom 2010. u Los Angelesu zaređen je za svećenika unuk čuvenoga glumca Johna Wayna. Ustrajnim traženjem i hrabrim odlukama našao je put. Hrabro je tražila čitava obitelj. I sam djed, John Wayne, umro je kao katolik i vjernik.
Milošću Božjom, čvrstoćom vjerničkoga stava, ustrajnošću u praktičnoj vjeri želimo ostati vjerni Istini na kojoj će svoje živote graditi buduće generacije. U tom duhu slušamo riječi evanđelja: Čuj Izraele, Gospodin Bog naš jest jedini Bog. Ljubi Gospodina Boga svoga. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.
Tražimo Istinu. Velika je mogućnost da zalutamo. Ako nam se pogreška dogodi, ako krivi korak napravimo, ako zalutamo, buduće generacije teško će naše pogreške ispraviti.
Neki dječak rado se penjao na obližnje visoko brdo i uživao gurajući velike stijene u duboku provaliju. Kad je pokušao jednu manju stijenu vratiti gore na vrh brda, ubrzo je odustao jer put je bio dug, težak i opasan. Stijene ostaju u provaliji.
U subotu dječak je bio na prvoj svetoj ispovijedi. U nedjelju na slavlju svete mise prima prvu svetu pričest. Pripravlja put dječaku koji će za stotinu godina doći u tu istu crkvu primiti svete sakramente i nastaviti.
fra Svetozar Kraljević, Hodočašće