Sjećate se zimskih olimpijskih igara u Salt Lake Cityju? Sjećate se kad su na trci u brzom klizanju na ledu četvorica klizača ulazila u cilj? Prva trojica su se sudarila i sva trojica pala bez nade da bi se mogli ustati i doklizati do zlata. Četvrti i daleko najsporiji klizač mirno je došao do cilja i odnio zlato. Tom čovjeku ime je Steven Bradbury iz Australije. Zanimljiv je njegov put i njegove životne nesreće i sreće.
Godine 1994. na svjetskom prvenstvu pao je i teško posjekao nogu. Iako mu je odmah pružena vrhunska medicinska pomoć, on je gotovo iskrvario. Jedva je spašen. Zašiven je sa 111 konaca. Izgubio je 4 litra krvi. Rana zarasla, vratio se takmičenju i opet uskoro pao i slomio vrat. Naređeno mu je da se nikada više ne vrati bilo kakvom sportu. On se ipak vraća treningu i uspijeva se kvalificirati za olimpijske igre.
Njegova nerazumna ustrajnost, željezna volja, čudesna i čudna vjera omogućili su mu uspjeh. Poput gubavca zatražio je nemoguće i što je zatražio, dobio je.
Guba se pojavljuje u čudnim, iznenađujućim, veoma različitim oblicima, kako u Isusovo vrijeme tako i danas. Guba, ta ljudska smrtna muka, pojavljuje se u oblicima tjelesnog oboljenja, u novčanim krizama, u nezaposlenosti, ali još više u oblicima teškog duhovnog stanja i nesreće.
Zamislimo iz kakvoga stanja ovaj gubavac dolazi k Isusu. Kad bi ste bili filmski režiser, kako biste napravili tu scenu? Kako ovaj gubavac izgleda? Kakve su na njemu rane? Kako je obučen? Kakvo mu je lice? Što mu se krije u očima? Kakva mu je životna povijest i koje su njegove misli? Što oni oko njega misle i kako reagiraju na njegov zahtjev? Kako Isus postupa?
Ljudsko stanje vodi prema gubavosti. Čovjeka nešto vuče prema padanju, prema zemlji i posrtanju – fizičkom i duhovnom. To je ljudsko stanje. Od svega najvažnije je jesmo li spremni na ustajanje.
Što smo spremni tražiti i što smo spremni biti i žrtvovati da bismo to bili, da bi ustali?
Ovo nije pitanje samo bolesnih. Svi vičemo iz nekoga svoga stanja i neprestano, svakoga dana, izlazimo iz svoje gube. Svakoga dana, samo da bismo preživjeli, trebamo tražiti ne samo ono redovito nego i nemoguće.
Dok ovako razmišljamo, ne smijemo dozvoliti jedan veliki nesporazum. Naučili smo očekivati da će drugi riješiti naše probleme. Kao da je to dužnost drugih. Drugi su nemoćni i ništa za nas neće riješiti. Drugi će samo poslužiti ono što mi na zaslužen, prikladan način zatražimo.
I sam Isus ne bi dao dar ako bi gubavac tražio na neprimjeren način. Ima točno predviđen način, pravilo kako nešto možemo tražiti i dobiti. Sve drugo bilo bi krađa. Ima način kako nešto tražiti i kako dati. Postoje pravila kako se Bogu i čovjeku obratiti, kako tražiti i kako darivati.
Život je pun kušnje. Kao da u zraku postoji nešto što nas tjera tražiti nešto što nismo zaslužili. Kad đak dobije ocjenu koju nije zaslužio, ostaje mu čitavi život da tu ocjenu zasluži i opravda. Albert Einstein je u jednom trenutku pao iz matematike. Kasnije je genijalnim i predanim radom opravdao sve što mu se dalo. Ako čovjek ne opravda ono što mu se dalo, onda se sam život osvećuje za ono što je ukradeno i nezasluženo uzeto. Dijete sve dobiva nezasluženo, ali kasnije mu čitav život ostaje da to opravda.
Od svega najgore je kad pomislimo da je prirodno stanje stvari da dobivamo što želimo i da nama sve pripada. Kad tako počnemo misliti, počinje poraz. To se događa u svijetu preobilja, kad izgubimo milost snova, nadanja i radovanja. Tada polazimo stazama ropstva i gubimo slobodu.
Jedanput je jedan mlađi fratar otišao u prodavaonicu kupiti cipele. Kaže, ne zna ni sam zašto je kupio cipele i starijemu fratru koji živi zajedno s njim u samostanu. Donio je cipele i dao ih starom fratru. U trenutku kad ih je pružio, divan osmjeh pojavio se preko lica staroga fratra. Biranim riječima zahvaljivao mu je što je mislio na njega. Obuo je cipele, radosno ih gledao, a onda ih svakome pokazivao i govorio kako je dobio nove cipele. Mladi fratar, iznenađen radošću zbog dara, i sam se radovao radosti svoga brata. Radost i zahvalnost postaju uzdarje.
Ako svijet samo za sebe zarobimo, onda se nećemo imati čemu radovati. Nećemo imati kome zahvaljivati i ništa lijepo nećemo primjećivati. Nećemo primijetiti male stvari kao što su cvijet i jutarnja rosa na njemu. Zoru dana nećemo primijetiti i osmjesi ljudi neće biti viđeni. Ljubav će ostati kao zlato samo nekoliko centimetara u zemlju zakopano. Hodat ćemo iznad njega i ostat će neotkriveno. Sve će tajne izgledati kao sveti grobovi: razrušeni, oskvrnuti i pokradeni. I dalje sve će ostati tajna i tuđe. Djeca takvoga svijeta zarobljavat će sebičnošću najprije sebe, a onda i čitav svijet.
Među ljudima vladaju napetosti i interesi. Čovjek traži novu avanturu i ne nalazi što traži. Uvijek će mijenjati i nešto novo tražiti. Pitat će da mu se dadne, a neće darivati niti zahvaljivati. I uvijek će biti razočaranje. Zarobljavat će bračnog druga, djecu i prijatelje. Prostora za slobodu ni sebi niti drugima neće dati. Neće se radovati niti će buditi radost.
Nakon svih osvajanja sve će ostati neosvojeno. Na koncu ostat će samo poraz. Francuski političar i ateist Mitterand na vrhuncu moći uzviknuo je: „Samo moć ima smisla.“ Na koncu života, pred smrt, rekao je: „Ništa nema smisla.“
Mudro netko reče: Ako se budete znali radovati daru vrijednom kao orah, onda ćete se znati radovati čitavome svijetu i svemu što providnost donese.
Hrabri i mudri padaju, ranjavaju se, ali ustaju i raduju se. Neprestano ustaju! Na koncu nitko neće ostati bez zlatne medalje.
Mi gubavi, gubavi od ljudske smrtnosti, stojimo pokraj puta i vičemo i zovemo tražeći ozdravljenje od gube smrtnosti.
fra Svetozar Kraljević, Hodočašće