Presveto Trojstvo

U Evanđelju po Luki čitamo kako je Bog poslao anđela Gabrijela u Nazaret k Djevici Mariji. Anđeo Mariji naviješta da će roditi Sina koji će biti Sin Previšnjega. To će biti po Duhu Svetomu. Zato će se dijete zvati Sinom Božjim. Marija je prva koja prima spoznaju o tajni Presvetoga Trojstva. Njezin susret s Presvetim Trojstvom dogodio se u vjeri i spremnosti biti službenica Božja. Nije se taj susret dogodio iz radoznalosti ili iz interesa. Presveto Trojstvo u Mariji nalazi vjernika, prijatelja i svjedoka.

Pred enigmom susreta čovjek se dvoumi i ne može lagano razabrati, nije siguran da li mu u susret dolazi prijatelj ili opasnost. Takva dvojba je rezultat nepoznavanja osoba koje dolaze u susret. Slično je i u iskustvu s vjerom. Toliki se spotiču u vjeri i nesigurni su. U sumnji, strahu i nesigurnosti čovjek se susreće s dva teška i ponekad nepremostiva problema. Prvi problem je sumnja, strah i nepovjerenje koje u sebi nosi od iskona, od istočnoga grijeha. Čovjek u sebi stvori krivu ideju o Bogu i onda zaključi: Kad je Bog takav u njega ne želim vjerovati. Drugi problem jest svjedočanstvo onih koji kažu da su vjernici. U vanjskoj pojavnosti često izgledaju sasvim suprotno od onoga kakvi bi trebali biti i tako postaju svjedoci protiv vjere.

Marija je službenica i prijatelj Presvetoga Trojstva. Njezin život je putokaz, inspiracija i svjetlo u tami naših sumnji i pitanja.

Ovo je priča jednoga obraćenika. Rafael mu je bilo ime i za sebe je uvijek običavao reći da je ateist. Slučajno je došao na molitve­ni susret koji je priredio jedan protestantski propovjednik. Svjedočanstvo propovjednika toliko ga se dojmilo da je odmah sljedeće nedjelje odlučio poći u crkvu. To je bio prvi ulazak u crkvu nakon tridesetak godina. U crkvi ga je iznenadio susret s prijateljem s kojim već dvadesetak godina radi u firmi. Nikada nisu razgovarali o vjeri. Ovaj mu nikada nije rekao da je vjernik i da je aktivan u crkvi.

Tada je Rafael kazao: Kroz mnoge godine razmišljao sam o vjeri, o crkvi, o Svetomu pismu, o molitvi. Ali sam uvijek mislio: Ako ti koji sa mnom radiš, koji si moj prijatelj, možeš biti bez vjere, a onako plemenit i dobar, onda i ja mogu bez vjere biti i plemenit i dobar.

Vjernik koji nije o vjeri svjedočio, postao je svjedok protiv vjere. Šutnja je postala svjedočanstvo protiv vjere.

U susretu s tajnom Presvetoga Trojstva nismo pozvani samo u radoznalosti, samo razumom istraživati Njegove dubine. Razum i rado­znalost neće otkriti tajnu vjere.

Kako otkriti, prihvatiti vjeru i kako po njoj živjeti?!

Najveća je opasnost da čovjek sam za sebe uspostavlja norme vjere i po vlastitim mjerilima ili po mjerilima koje mu nametne nevjernički svijet odlučuje što bi vjera trebala biti i za njega i za njegovo dijete.

Vjeru pojedinac osobno živi, ali ona ne može bez potvrde zajednice svete Crkve. Vjernik ne može biti samoproglašen i sam za sebe. Vjernik postaje po osobi Isusa Krista i u zajedništvu svete Crkve. Kad je vjernik u zajednici Crkve, tada postaje i vjernik i svjedok.

Duhovnost koju budi vjera u Presveto Trojstvo poziva na život koji uključuje svaku dimenziju postojanja. Svaki atom bića i svaki milimetar čitavoga stvorenja zagrljeni su zagrljajem Presvetoga Trojstva po Isusu Kristu. Vjera u Presveto Trojstvo ima radikalnu osobnu i praktičnu dimenziju. Duboka i proživljena intimnost vjere stvara pozitivan kršćanski odnos prema ljudima i stvarima oko nas.

Presveto Trojstvo uključuje svijest o zajedništvu sa svim stvorenjem, posebno s najmanjima među najmanjima u Crkvi i u svijetu. Vjera u Presveto Trojstvo poziva u zajedništvo s onima koje svijet osuđuje kao da nisu vrijedni ljudskoga imena: nerođeni, siromašni, zarobljeni bilo čime, obespravljeni. Crkva želi naglasiti da su u zajedništvu s Presvetim Trojstvom ovisnici o drogi, alkoholičari, prostitutke, siromašni, nerođeni.

Ako je nacrtana ikona slika Božja ili slika BDM, onda koliko je više čovjek slika Božja, slika Presvetoga Trojstva. Mladić kojega je sam Bog stvorio, koji je ranjen ovisnošću ili djevojka koja je zarobljena u lance svjetskog kriminala, uistinu su slika Božja.

Marija, poslušna Presvetom Trojstvu, odlazi k rođaki­nji Elizabeti i tako po milosti Božjoj uvodi Elizabetu i Ivana u zajedništvo s Presvetim Trojstvom. Time Marija uvodi u zajedništvo s Presvetim Trojstvom svakoga čovje­ka. Ona to zajedništvo u isto vrijeme i živi i naviješta.

Kad vjernik dođe na slavlje sakramenta svete mise, on i srce i uši otvora Marijinim riječima, isto kao Elizabeta, da bi se ispunio Duhom Svetim.

Duhovnost koja želi vjernike upućivati prema Presve­tom Trojstvu nudi svete sakramente kao put i način razu­mijevanja. Bog želi postati svemu početak i ispunjenje. Čovjek vjernik po svetim sakramentima ulazi u zajed­ništvo s Presvetim Trojstvom. To sakramentalno zajedništvo s Presvetim Trojstvom pretvara se u zajedništvo s čovjekom, što se najbolje očitovalo u životu svetoga Franje. Molit­va, praktična životna disciplina, svjedočenje vjere, zahtjevno bračno zajedništvo, disciplina svećeničkog i redovničkog života – sve to vodi u život zajedništva s Presvetim Trojstvom.

fra Svetozar Kraljević, Hodočašće