HODOČASNIK IZ SIROTIŠTA[1]
Hodočasnici imaju poneko pitanje o Međugorju i o ukazanjima, ali većinom ljudi pitaju o sebi. Međugorje jest onaj događaj na Podbrdu iz godine 1981., ali u prvom redu to je događaj u srcu svakoga čovjeka koji dođe u crkvu i na Brda, i onda sve postaje njegovo vlastito iskustvo.
Hodočasnik dolazi iz najudaljenijih krajeva svijeta zato što se osjeća pozvan i zato što nešto čudesno doživljava. Dolazi iz daljine koja je u njemu. Ide u daljinu, u daleku zemlju koja je isto tako u njemu, a da to nikada nije znao. Dolazi ne samo zato što je čuo priču o vidiocima nego zato što i sam postaje sudionik i svjedok. Sve postaje osobno događanje, a ne samo govor o nečemu što se drugima dogodilo.
Hodočasnik vidioce ne traži niti o njima puno govori. Shvaća da je Međugorje mjesto molitve, ono što je Crkva službeno rekla kad je kazala da hodočasnicima treba pastoralno vodstvo. Čovjek dolazi, penje se na Brda, odlazi u crkvu, moli krunicu, ispovjedi se, sudjeluje u slavlju svete mise i mirno odlazi kući. I nastavlja redovit život.
Hodočasnik Philip Read iz Velike Britanije, pokrajina Kent, ovako govori o svome hodočašću: „Poslije Drugog svjetskog rata, kao malo dijete, našao sam se u sirotištu. Oca nikada nisam susreo, a majka se nije mogla brinuti o meni. Radom, uspjehom, materijalnim bogatstvom kušao sam zaliječiti rane siromaštva koje sam osjećao kao dijete bez roditelja. Po tradiciji bio sam protestant, a po praksi nisam uopće bio vjernik. U sebi sam osjećao da Bog postoji i da bih ga želio susresti, ali Bog mi u praktičnom životu ništa nije značio. Žalost sam liječio jaguarima i velikim direktorskim pozicijama u profesiji u kojoj sam uspješan.
Susreo sam jednu ženu koja je imala ozbiljnu manu – bila je praktična katolkinja. Ali ništa me nije spriječilo da se zaljubim. Nakon dugog nagovaranja oženili smo se. Bila je ona moj najveći trofej, ali samo trofej. Većinu naših godina živjeli smo paralelno jedno uz drugo, ne zajedno. Sve više i više postajalo je nemoguće sa mnom živjeti. Supruga je trpjela moje opijanje, kasne dolaske kući i moje grubo ignoriranje normalnoga obiteljskog života. Imala je sve razloge od mene otići, ali njezin katolički odgoj držao ju je uz mene. Istina, na neki način volio sam i suprugu i našu jedinu kćerku, ali ništa im nisam znao reći nego moje cinične i grube šale. Znao sam da trpe, ali takav sam bio. O mijenjanju nisam razmišljao.
Primijetio sam da supruga čita neke knjige o nekom svetištu Kraljice Mira u Bosni i Hercegovini. Jednoga dana htio sam biti malo bolji i ponudio sam joj kartu da ode u Međugorje. Prihvatila je. Čak smo je kćerka i ja odveli na aerodrom gdje smo susreli ljude koji su otišli s njom. Kad se vratila, vidio sam da se nešto promijenilo. Svi, a posebno čovjek koga sam poznavao i moja supruga, imali su široke osmjehe. Osjetio sam da su nešto doživjeli. Kasnije su mi rekli da je taj čovjek bio katolik, ali se već davno odrekao vjere. Sada nakon više od dvadeset godina vratio se vjeri.
Na njezino nagovaranje otišao sam slušati govor Waynea Weiblea i Richarda Bingolda, ali nisam bio spreman priznati da to može imati ikakva utjecaja na mene. Jednoga dana dolazi mi supruga i nudi da i sam odem u Međugorje. Pitam se pa kako se usudila. Da li je ipak osjetila da se i kod mene nešto događa? Očito nisam mogao sakriti nešto što je ona primijetila. Kasnije sam shvatio da mi je ovaj dar bio najveći dar koji sam mogao primiti. To je bio dar života.
Mjesecima je ona očekivala da ću odbiti njezinu ponudu, ali sam i sam znao da moram poći. Jer na koncu, naš život u braku nije se mogao više tolerirati. Nešto se moralo mijenjati. Znao sam da se ja moram mijenjati.
Kakav apsurd – ja idem na hodočašće! Pošao je sa mnom prijatelj koga sam znao. On je išao i prije. Imao je smisao za humor i inteligenciju Einsteina. Nisam mogao prema njemu biti intelektualno arogantan. On, čovjek impresivniji od mene, a ponizno vjeruje. Primjer kakav sam trebao.
Uhvatio me strah! U autobusu počela krunica. Hvatam sebe kako odlazim izvan razuma i počinjem moliti molitve koje drugi mole. Slijedi još jedno iznenađenje odmah na početku. Svi ti ljudi postaju mi obitelj i molitva postaje prirodna. Gledao sam ljude oko sebe i prepoznavao darove koje imaju, pa i sâm sam počeo moliti za darove. Evo nekoliko vrijednosti o kojima sam razmišljao: rast, ljubav, Božji duh, služenje, prosvjetljenje, odlučnost, dobrodošlica, vjera, snaga, hrabrost, milosrđe, prihvaćanje, oduševljenje, šala, evangelizacija, posvećenost. Ovo su riječi koje prije nisam poznavao. Nanovo sam ih upoznao. Molio sam i tražio ih za sebe.
U Međugorju sam počeo dobivati dojam da je ovaj kutak bez „normalne“ civilizacije, mjesto gdje čovjek može najbliže doći do raja. Nekome sam čak rekao da smo bili „prženi“ u Duhu Svetomu.
Imali smo vodiča s kojim smo išli na Brdo ukazanja, na Križevac, u crkvu i na ostala mjesta kamo se ide. U noći pred polazak kući odlučio sam sâm ići na Križevac. Na putu sam se izgubio. Tek nakon sati lutanja susrećem neku pobožnu ženu. Još je bila noć. Svjetiljkom mi je osvjetljivala put. Na Križevcu sam joj htio kazati hvala, a ona je nježno rukom uprla prema nebu. Pitao sam se: je li to bila neka domaća, pobožna žena, ili moj anđeo čuvar, ili Gospa. Svakako, tko god to bio, nakon dugoga lutanja, meni je s neba došla. Na Križevcu molio sam Gospu da mi bude majka kad već u životu nisam imao majku.
Šest mjeseci nakon hodočašća primljen sam u Katoličku crkvu. To mi je izgledalo jedini pravi put ako želim vjerovati u Euharistiju i biti dijete Blažene Djevice Marije. Do ovoga nisam došao u nekome proučavanju stvari vjere nego u jednostavnom djetinjem pouzdanju. U tu odluku nisam posumnjao.
Nakon godina traženja, još od onih vremena kad sam u najranijem djetinjstvu zavidio djeci koja imaju obitelj, prvi put sam shvatio da kroz život ni u koga nisam imao povjerenja i nikome nisam vjerovao. Tada sam shvatio poruku s neba: Vjeruj u Gospodina i vjeruj u svoj brak. Nije moguće zajedništvo s Bogom ako nije sagrađeno na povjerenju u ljude, a posebno one najbliže. Za ovo mi je bila potrebna istinska skromnost.“
Priča o hodočasniku iz Velike Britanije pokazuje da ne postoje milijarde djece na zemlji. Bog ima sina jedinca, kćerku jedinicu u tebi koji ove riječi čitaš i koji točno znaš svoje ime i prezime. Dragi Bog nema zamjenu za tebe i u tebi ima sve svoje bogatstvo. Svaki čovjek koji se ispovjedio i pričestio u Međugorju, sigurno je imao neki svoj mali razgovor s Gospodinom u intimnosti kamenitih brda i kao gospodin Philip Read pošao je svojoj obitelji i svojoj zemlji s porukom koja je samo za njega. I danas su biblijska vremena, vremena kada Duh Sveti progovara svakome srcu koje je spremno ponizno poći na dalek put.
fra Svetozar Kraljević, Hodočašće
[1] Dvanaesti tjedan kroz godinu, subota Mt 5-17, 1.7. 2006.