Na uskrsnuću Isusa Krista počiva poruka i iskustvo Novoga zavjeta. Uskrsnuće je temeljna dogma kršćanstva na kojoj počiva kršćanska vjera. Mi kršćani slavimo Kristovo uskrsnuće kao najveći i temeljni blagdan vjere.
Kad govorimo o Isusovu uskrsnuću, nije dovoljno reći da je uskrsnuće samo ono što se dogodilo nakon smrti Isusove u onoj kritičnoj noći između subote i nedjelje. Isus je od početka, dok je još bio na zemlji i među ljudima živio, bio u stalnom hodu uskrsnuća. Nosio je uskrsnuće u sebi. Njegov život je u stalnom hodu uskrsnuća.
U Betlehemu, odmah kad se rodio, zaprijetili su mu. Htjedoše dijete ubiti. Preplašeni vlastodršci pokupili djecu čitavoga kraja i ubili ih nadajući se da je ON jedan od tih. Ali Isus izlazi iz tog iracionalnog ljudskog zagrljaja straha, mržnje i nemira. Ljudska prestrašena ruka ne uspijeva doprijeti do njega.
Isus iz dana u dan nastavlja uskrsavati iz ljudskih planova i putova koje mu ljudi pripravljaju. Ustaje i izlazi iz logike ljudske svakodnevice i iz redovitog i očekivanog.
Dolazi na slavlje u Kanu Galilejsku i tu ga žele zakopati u tugu ljudske nestašice. Isus uklanja prijetnju nestašice. Nestašica vina htjela je oduzeti radost. Isus ne prihvaća nesretnu okolnost koja je zaprijetila velikome slavlju. Ruši zakonitosti siromaštva. Uskrsava iz nestašice i sve podiže iznad nesreće kojom je siromaštvo zaprijetilo. U velikom i svetome trenutku slavlja daruje svima razlog za radost.
Odlazi u pustinju postiti i moliti i tako se pripremiti za misiju koja je pred njim. U pustinji se osamio, ogladnio i ožednio. Sotona prepoznaje da je Isus sam, gladan i žedan i nada se da bi mogao biti slab. Već je odavno poželio zakopati ga u pustinji gladi, žeđi, samoće i ugroženosti. Isus otklanja kušnju.
Pokloni mi se, i sve ćeš imati, Sotona traži. Isus svečano izgovara: Samo se Bogu klanjaj.
Poželjeli su ga proglasiti kraljem i tako zarobiti u okove ljudske želje za vlašću. A on šuti i od njih ode.
Kad se našao pred bolesnima, gladnima, nemoćnima i zbunjenima, htjeli su kazati: Ti koji kažeš da si Bog, evo sada nemaš rješenja. Evo, nemoćan si pred ovim stanjem čovjeka. Htjeli su ga zakopati u ljudsko stanje nemoći. On iz te nemoći uskrsava vraćajući mrtve u život, dajući vid slijepima, hraneći gladne, propovijedajući onima koji su zaboravili Božju mudrost.
Na koncu ipak odlučili su. Htjeli su konačno riješiti pitanje Isusa iz Nazareta. Htjeli su ga konačno zakopati i staviti veliki kamen na njega. I neka ga više nikada nema na licu zemlje. Dosta nam ga je, kažu. Mi želimo nastaviti ovako kako smo i do sada. Stavljaju ga u redovitu proceduru suda i proglašenja krivim. Redovita je kazna u takvim situacijama – smrt vješanjem na križu. Sada žele konačno rješenje.
Zarobiti ga u stanje ljudske smrtnosti. Isus se u ovom kritičnom trenutku naoko predaje onome što je čovjek naumio. Ponadali su se da će to redovito stanje ljudske smrtnosti riješiti njihov problem. Stoji čovjek pred Isusom i Isus pred čovjekom.
Od vječnosti Bog je odredio da smrt ne bude konačna riječ. U tom presvetom trenutku Isus izlazi iz onoga što je ljudsko. Prelazi iz smrti u život. Nije to samo njegov korak. To je korak koji on čini za čovjeka.
U zajednici Milosrdni otac koja djeluje u okviru Majčinoga sela, svjedočio sam kako smrt moćno i oholo dolazi i želi oteti mladi život. Svjedok sam da su upravo bivši ovisnici kao i Krist unaprijed osuđeni i već zakopani. U zajednici koja moli i radi, pošli su novim neočekivanim putem. Svakoga dana doživljavaju milost uskrsnuća. Uskrsavaju i izlaze s puta koji je čovjek za njih pripravio. Idu putem koji Bog pripravlja za čovjeka. Odlaze s puta koji sotona pripravlja.
Mnogi mladi ovisnici unaprijed su osuđeni i otpisani i za njih je grob pripravljen. Nažalost, zajednicu mnogi gledaju kao zadnju, najveću i konačnu nesreću u nizu nesreća koje im se događaju. Ljudi, pojedinci i društvo, svojim osudama i izljevom beznadnog gnjeva ukopavaju one za koje je Krist dao život. To čine gotovo s nekim ponosom, samodopadno misleći da pravo sude, da su pravedni i da u osudama čine Bogu ugodno djelo.
Zajednica ispovijeda vjeru u uskrsnuće. Vjerujući u uskrsnuće, ustvari vjeruje u čovjeka. Zajednica vjeruje u vječni život koji započinje ovdje gdje smo se nanovo rodili i gdje nov život živimo.
Momci u godinama boravka u zajednici svakoga dana po stotinu puta uskrsavaju. Svakoga dana pojavljuju se pred čovjekom grobne jame koje on sam sebi iskopava ili mu ih drugi u slabosti pripravljaju. Čovjek je smrtno slab. U njemu samome postoji grobna rupa i neprestano smo u opasnosti da u nju upadnemo. Čovjek Božjom milošću neprestano svakoga dana uskrsava iz sebe, iz svojih kušnja i jada i podiže se u život. U čovjekovim genima, u njegovoj naravi upisana je smrt. Istinska smrt jest ono što oduzima vječni život. Uskrsnuće čupa vjernika iz vječne smrti svakoga dana.
Smrt koja čovjeka otima iz vječnosti, iz ruku Božje ljubavi, iz svjetlosti raja jest istinska prijetnja. Tjelesna smrt je samo prelazak iz jednoga života u drugi, bolji, nebeski, božanski. Tjelesna smrt uopće nije smrt. Ona je samo prelazak. Zajednica „Milosrdni otac“ momcima kroz tri godine postaje milost i most i mjesto gdje se uče pobjeći od smrtne zamke koju ranjena priroda pred njih postavlja.
Oni ovih godina, dok su u zajednici, žive Kristovim životom. Svaki dan korak po korak, dan po dan, iz kušnje u kušnju, ustaju iz grobova u koje upadaju i koji svaki dan prijete.
Jedan liječnik upravo je bio doktorirao medicinu u Njemačkoj. Govori većinu europskih jezika i za njega se otimaju sveučilišta tražeći da dođe kod njih predavati. Na dan kad je diplomirao, kaže, bio je posebno tužan i osjećao se prazno i bez radosti. Iznenadila ga tuga koju nije razumio. „Danas tu tugu razumijem“, kaže. „Sve vanjske okolnosti zahtijevale su da se radujem. Ali negdje u dubini moje biće je osjećalo da se nemam čemu radovati. Tek je početak.“
Svakoga dana čovjek je na kraju i na početku. Uskrsnuće je put kojim treba ići i svijetlo koje će put osvijetliti do konačnoga ispunjenja Božjeg plana u nama.
fra Svetozar Kraljević, Hodočašće