CVJETNICA[1]
Gospodin svečano ide ulicama Jeruzalema. Zna da je drvo već usječeno i zna što mu se sprema.
Cvjetnica je prozor s kojega vjernik gleda kako stvari stoje. Ljudi su na jeruzalemskim ulicama svome Gospodinu priredili svečan doček. Slave iako znaju što će uskoro biti. Isus slavi jer dolazi njegov čas kad će ljubav doći do svoga ispunjenja. Prihvaća kalež koji su mu pripremili jer ljubav ne može drugačije. Nakon svega ljudima je ostalo vidjeti što će slaviti poslije Cvjetnice i Velikoga petka.
Kada su nakon Drugoga svjetskog rata pregledali prostorije u kojima su umirale žrtve holokausta, na jednom mjestu, duboko u nekom podrumu, našli su sljedeći natpis:
Vjerujem u sunce – čak i onda kad ne grije;
Vjerujem u ljubav – čak i onda kad je nitko nije iskazao;
Vjerujem u Boga – čak i onda kad šuti i ne govori.
To su riječi kojima je hrabri čovjek ispratio svoj zemaljski život. Pored neizrecive patnje kojoj je bio izložen i od koje je umro, negdje u dubini njegove duše bilo je slavlje koje nije bilo moguće ničim zaustaviti niti potamniti.
Po ljudsku, slavlju nema mjesta. Isus ustaje protiv stvarnosti koju čovjek stvara. Iako ga čeka Veliki petak, iako su toliki oko njega lažni, on slavi blagdan koji mu nitko ne može oduzeti.
Cvjetnica je blagdan hrabre slobode. Pred Isusom stoji Veliki petak. Nad njega se nadvila sva srdžba čovječanstva. A on slavi i svečano ide ulicama Jeruzalema. Hoće reći da ništa nema što može oteti i iščupati slavlje iz njegove duše. Ništa nema što može oteti vjeru i nadu i spoznaju da je Uskrs već tu. Ništa nema što može nametnuti tugu i nesreću.
Čovjek treba prepoznati i registrirati prijetnju i opasnost. A onda znaj: upravo u centru te prijetnje, u sredini nevolje koja je dotakla tvoj život, započni slavlje. Dok si još u nevolji, svečano pođi ulicama Jeruzalema. Tu u samom centru gdje doživljavaš osudu i prijetnju, tu počinje tvoj pobjednički hod, tu počinju svirati fanfare slavlja i tu počinje tvoje proljeće. Tu gdje osjećaš da si izdan i tu gdje ti je teško, tu počinje tvoje slavlje. Tu je Bog zasadio cvjetove koji će procvjetati i donijeti nov život.
Ovako priča jedan čovjek. Izišao sam s malom brodicom na more i polako i bezbrižno uživao u lijepom i mirnom moru. Kad sam malo podalje otišao, ugledah crni oblačak u daljini, ali nisam tome posvećivao pažnju. Oblačak je postajao sve veći, ali meni je i odviše bilo lijepo da bi se obazirao. Vrlo brzo postade sve tmurno, prijeteće, i vjetar se poče ozbiljno igrati mojom lađicom. Do malo valovi su postali veliki, i kasno je bilo za bilo kakvu odluku o povratku na obalu. Prvi veći val lađicu je prevrnuo. Ja se nađoh u moru; istina, imao sam pojas za spašavanje. Počeh očajnički lupati rukama, ali shvatih posvemašnju nemoć. Što sam više nešto pokušavao, to mi je bilo gore.
Pomislih: „Ovo je moj trenutak.“ Onda osjetih kao da mi neki nebeski glas reče: „Nemoj gubiti snagu, ništa nemoj činiti, prepusti se moru i meni.“ I tako je bilo. Nestalo je u meni očajničkog straha, a ostala je neka iznenađujuća spremnost koju do tada nikada nisam u sebi doživio. More, kao neke nježne ruke, polako me dovelo do obale. Sunce se vratilo još vedrije, nebo postalo još plavlje, a ja polazim kući i razmišljam što ću kazati supruzi i djeci.
Negdje tu oko nas gotovo zajedno nalaze se Cvjetnica i Veliki petak. Iz dana u dan prelazimo iz jednoga u drugo. Život nas kao djecu uzima i za ruku vodi kako bi nas proveo istim putovima kojima ide Gospodin.
Cvjetnica i Veliki petak su dani koji govore o stvarnostima naše svakodnevice.
U svetom vremenu Cvjetnice i Velikoga petka učimo hodati u vjeri. Slavimo Kristov život i slavimo svoj život. S Kristom prolazimo dane Cvjetnice, kad sve izgleda dobro, lijepo i obećavajuće, ali slavimo i dane Velikoga petka. Ne smijemo stati na slavlju Cvjetnice. Život će nas prije ili kasnije povesti dalje i dovesti nas do Velikoga petka. I tada želimo biti s Njime.
S Isusom znamo da Cvjetnica nije tako sjajna kakva izgleda.
S Isusom znamo da sva mržnja koja se na Veliki petak izlila ostaje nemoćna.
Omeđeni smo međama Cvjetnice i Velikoga petka. S Marijom i s Uskrslim Gospodinom upiremo pogled prema praznome grobu, prema svemu onome što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, a što je Gospodin pripravio onima koji ga ljube.
[1] Godina 2010.
fra Svetozar Kraljević, Hodočašće