Pomaknite se

POMAKNITE SE[1]

Jedne večeri u Međugorju, u zimskom vremenu, počela je krunica i bilo je hladno. Temperatura je bila negdje oko nule i puhao je vjetar. Klupe u crkvi bile su pune, a prostor između klupa bio je prazan. Dosta ljudi stajalo je pred crkvom. Zbog onih koji su bili na ulaznim vratima, nitko više nije mogao ući u crkvu. Pozvao sam ih da se pomaknu s vrata prema oltaru i da otvore prolaz u crkvu. To je išlo veoma teško. Ljudi se ne vole pomicati.

U grupi ljudi koja je stajala izvan crkve bila je jedna trudna žena s dvoje male djece. Molio sam ljude da se pomaknu da bi i oni kojima je hladno mogli ući. Teško je išlo. Ipak, hvala Bogu, napravili smo prostor za promrzle koji su vani čekali. I trudnica s djecom našla je mjesto. Istina, neki ni nakon ustrajnih zamolbi nisu se pomaknuli. Nisam ih razumio niti su oni mene razumjeli.

Teško se pomicati. Redovito tražimo da se ljudi po­maknu kad nama treba prostor, a teško nam je dati prostor drugima, pa i onda kad nas to neće puno koštati.

Male stvari u sebi nose istinu o velikim stvarima. Kako u životu pravo postupati i kako sve uskladiti? Kako na pravi način sudjelovati u toj kompliciranoj igri koja se zove život?

Ovo je godina 2005. kad pišem ove riječi. Ovoga tjed­na u Međugorju se održava seminar voditelja međugorskih skupina i molitvenih zajednica iz čitavoga svijeta. Razmišljamo o pozivu koji imamo u svijetu i u Crkvi.

Što nam je činiti kad se trudna majka i dijete na hladnoći ispred crkve smrzavaju? Zar nas to ne podsjeća na Betlehem kad Marija ne uspijeva pronaći konačište? Hoćemo li se pomaknuti i dati da i drugi uđu? Što nam je činiti kad se čovjek smrzava vani na ledu sekularizma, nevjere, cinizma, siromaštva i agresivnog agnosticizma?

Što učiniti kad se ljudi smrzavaju u grijehu i kad vidite kako čitava obitelj ide krivim i opasnim putem?

Po nekoj logici svijeta koja je u nama i koja se nameće, počinjemo razmišljati da se to mene ne tiče i da o tome ne moram misliti. U Crkvi imam svoje mjesto i ja sam OK. Što mogu ako se netko vani smrzava? Ja tome nisam kriv.

U ovakvome razmišljanju počinju problemi svijeta. Problemi počinju zbog toga što su ljudi okrenuli leđa i misle da ništa ne trebaju vidjeti. Lakše nam je kad leđa okrenemo. Većina problema dolazi od dobrih ljudi koji ništa nisu učinili.

Što nam je činiti? Tragedija će biti ako nitko ne bude mislio na onu majku i njezinu promrzlu djecu. Nejaki su i nisu uspjeli ući i mjesto naći. Tko zna što se sve događa čovjeku koji je negdje tu pokraj nas, sasvim blizu, a mi ga ne vidimo i ne čujemo.

Uvjereni smo da imamo pravo ne vidjeti čovjeka koji stoji pored nas. Naše slijepe oči postaju norma i opravdanje naših propusta i mislimo da nismo krivi ni dužni. Zato zaključujemo da nismo ni odgovorni.

Kad bismo očima duše počeli gledati, vidjeli bismo nove i nečuvene horizonte. Kad bismo očima Kristove ljubavi počeli gledati, onda bismo vidjeli čudesa neba i zemlje. I vidjeli bismo čovjeka.

Pitamo se kako primijetiti čovjeka, a posebno onoga koji je u nevolji? Kako osjetiti, vidjeti i shvatiti čovjeka i kako mu pomoći? Je li dovoljno leđa okrenuti, ne znati, ne vidjeti i tako misliti da problem ne postoji? Kad počnemo gledati Kristovim očima, sve ćemo vidjeti i sve će biti bjelodano.

Promrzli ljudi su sasvim blizu. Tu su pokraj nas, i sve im se događa. Sve što se događa čovjeku, događa se čovjeku koji stoji tu pokraj tebe. Mi tome čovjeku nismo namjerno okrenuli leđa, ali smo ih ipak okrenuli. Kristov pogled razumije i milosrdan je. On čuje i gleda i pomaže djetetu kraljeva službenika.

Gospa traži da vjernik u sebi izgradi novu osjetljivost na čovjeka, na njegovo stanje i na njegove potrebe. U Kani Galilejskoj Gospa uči apostole i sve prisutne kako čuti i kako vidjeti čovjeka onim istim duhom kojim Isus gleda kraljeva službenika.

Čovjek stoji tu blizu, iza tvojih leđa, i čeka tvoj pogled. Okreni se i vidi ga. Gladan je i žedan i smrzava se.

Često si čovjek koji se smrzava ti sam. Čovječe, zaboravio si svoje potrebe. Zaboravio si da te Bog stvorio za sebe, da si duhovno biće. Zaboravio si da ti je duša žedna i gladna i da se smrzava.

Možemo naći bezbroj opravdanja i kazati da toga čovjeka ne vidimo, da ga ne čujemo i ne poznajemo. To je ona situacija kada kažemo da nas ne brinu problemi susjeda, da ima netko drugi tko se brine za probleme u društvu i u Crkvi, a to nisam ja. Neka socijalni uredi, država, policija, učitelji, svećenici, časne sestre, biskupi, rade svoj posao. To se njih tiče, ne mene.

Isus vidi i čuje nevolju sina kraljeva činovnika. Ako pogledamo sakramente, ako pogledamo na Brdo i na Križevac, onda će nestati sljepila s naših očiju. Tada duša počinje gledati na nov način. I tada će čitav svijet s nama povjerovati da ovdje slijepi vide i da se siromasima propovijeda Evanđelje.

U onaj sat kad progledamo Kristovim pogledom, kad povjerujemo i kad se obratimo, upravo u onaj sat, svijet će vidjeti da ovdje prebiva Marija i da se u tebi dogodilo čudo. Gospa poziva domaće iz ove župe i hodočasnike da u nesigurnostima svijeta pokažemo sigurnu stazu zbunje­nom, osamljenom i ozeblom čovjeku, da mu damo topli kutak doma i srca.

Ako je netko izvan našega vidnog polja, to ne znači da ga nismo dužni osjetiti. Očima duše možemo vidjeti potrebu čovjeka pored nas. Ako gledamo samo ljudskim očima, onda nećemo primijetiti čovjeka, pa ni sebe same. Kad pogledamo čovjeka Kristovim pogledom, očima molitve, onda ćemo čudesa vidjeti i činiti.

Neka novac ne bude mjera ljubavi i mjera vjere u čo­vjeka. Pa i kad reknu da smo ludi zato što smo se pomakli i napravili prostor promrzlom čovjeku, nećemo zbog toga požaliti. Istina, Krista su zato osudili.

fra Svetozar Kraljević, Hodočašće

[1] Ponedjeljak, 7.3.2005., Iv 4, 43-54, četvrti korizmeni tjedan