Mit i misija

Sve godine dok su bili na vlasti, komunisti su uvijek najprije svećenike udarali, optuživali i stavljali na optuženičku klupi. Njih se za sve prozivalo i prvo se njih stavljalo u zatvor. Idila o novom vremenu i slobodi za svećenike u Hrvatskoj brzo je nakon Domovinskog rata završila. Svećenici su i globalno i lokalno opet prvi na udaru. Američki dnevnik US Today, SAD, objavio je proglas kojim poručuju građanima: „Vrijeme je da napustite Katoličku crkvu.“ Sre­dinom 2013. u jednom razgovoru sa svećenikom HTV-ov reporter Crkvu i svećenike stavlja u poziciju krivca. Prigovor je bio da Crkva raspolaže s enorm­nim količinama novca i moći i da se bahato i neodgovorno ponaša. Među ostalima jedno pitanje je bilo: Zašto Crkva ima katedrale i dvorane? Zašto svećenici imaju aute i kuće? Mit o crkvenom bogatstvu i bogatstvu svećenika neprestano se ponavlja. Bilo bi dobro kad bi netko od ljudi koji „znaju“ o crkvenom bogatstvu došao i kazao gdje se nalazi. Da postoji, vjerujem da bi i ja nešto znao o njemu nakon godina od kad sam svećenik. Sjećam se kada sam kao gvardijan velikoga samostana strepio da li ćemo imati za hranu i za osnovne životne potrebe.

Bez obzira na neprijateljski okoliš u kojemu Crkva živi, potrebno je pitati kakvoga svećenika svijet treba i kakva bi Crkva trebala biti? Prihvaćamo činjenicu da je vuk uvjeren da je janje uvijek krivo što je voda mutna. Ali, eto, zbog nekoga vuku nepoznatog razloga i janje je pozvano u život.

Je li sam svećenik sposoban toliko toga krivoga učiniti i toliko biti kriv? Da li samo zvanje bremenito poviješću dovodi mnoge u situaciju sumnje, okrivljivanja, optužbi i nepovjerenja protiv svećenika? Zašto postoji mit da je svećenik biće koje je krivo za sve nedaće i koje bi kao junak u filmu sve na sebe trebao uzeti i sve riješiti? Da li je svećenik kriv najviše zato što probleme svijeta ne može riješiti?

Apsurdno je, krivo i opasno biti svećenik svojim vlastitim snagama, a ne biti svećenik milošću Duha Svetoga i snagom odozgo. Ovdje vidim pogrešku koju mi svećenici sami protiv sebe činimo i tu počiva velika prijetnja. Ako svećenik sam počne graditi svoje svećeništvo i poziciju u društvu, onda će to biti tragično za njega, za svećeništvo i za Crkvu. Ako svećenik živi sveto, od milosti odozgo, onda će i on i njegova služba biti zaštićeni, ostat će na sigurnomu, bez obzira na okolnosti koje će mu svijet nametnuti.

Svećenik je čovjek. Ranjiv je. I pomoć mu treba. Ljudi odbijaju vidjeti njegovu ranjivost i ljudskost. Prijatelji ne žele vidjeti svećenika ranjiva jer im treba heroj, superman koji će ih kao u filmovima uvijek spasiti. Takvim ga žele vidjeti. Neprijatelji zamišljaju svećenika velikim i opasnim da bi opravdali preokupiranost njime i neprijateljstvo. Ranjivost i ljudskost ljudi svećeniku teško opraštaju.

Nesvjesni što čine, i vjernici i neprijatelji često svećenika ostavljaju ranjenoga pokraj puta. Ostavljaju ga i prolaze! Ostaje ranjen na putu sve do dolaska milosrdnog Samaritanca. Nedavno sam posjetio drevni i stari samostan u kojemu je redovito živjelo desetak fratara. Sada tu prebiva samo jedan fratar kome su 84 godine. Nemilosrdno je ostavljen. Koliki su prošli i koliki još prolaze pokraj ranjenoga fratra. Koliki su odbili redovničko zvanje i tako ostavili čovjeka i samostan koji su ljudi kroz stoljeća gradili, branili i ljubili. Sada ostavljen u samoći čeka milosrdnoga Samaritanca u osobi sestrice smrti. Mnogi koji su prošli, ranjenika nisu ni primijetili. Prošli su misleći da tu u toj kući nema ništa što se njih tiče.

Od onoga trenutka kad je svećenik ređen, ljudi u njega upiru pogled, s mišlju da je tu za njih, spreman nadljudskim moćima rješavati probleme. Reći će da mu je dužnost pomoći. Zaboravljaju da je čovjek, da je ostavljen, da mu treba pomoći. Zaboravljaju ga zaštiti kad je ranjen, bačen i ostavljen, kad je umoran, kad gaze po njemu i kad ne može dalje. Ostave ga samoga i ne sjete se ni upitati kako je.

U stavu vjernika prema svećenicima, gdje ne vidimo djelatne ljubavi, nalazimo razlog stradanjima tolikih. Da li netko razmišlja o patnji ljudi u samostanima koji su ostali prazni, bez zvanja. Ako u gradu s 15 tisuća katolika samostan ostane prazan, samo dragi Bog zna koliko su vjernici toga mjesta odgovorni za prazan samostan. „Dobri ljudi“ će doći i velikodušno organizirati sprovod. I kazat će da su sve učinili. Možda ni pomisliti neće da su oni i njihova djeca učinili da samostan umre.

Prazni samostani govore o kraju civilizacije kakvu smo do sada poznavali i koju smo gradili. U trenutku kad se samostan zatvori, prestaje vrijeme u kojemu smo rasli i koje poznajemo. Tada će se na našim ulicama pojaviti skrivena lica čijih misli ćemo se svi bojati.

Zanimljivo, neprijatelji više znaju o svećeniku, kakav je i kako se osjeća nego vjernici. Za vjernike svećenik je heroj-superman i ne žele ga drugačije vidjeti. Bilo bi dobro da vjernici – prijatelji više znaju o slabostima i ranama svojih svećenika. Tada bi im više pritekli u pomoć. Neprijatelja zanima i želi sve znati o svećeniku! Posebno želi znati njegove slabosti. Neprijatelj svećenika mrzi, vidi u njemu neprijatelja i osjeća da mu od njega dolazi opasnost. Zato neprijatelj traži i otkriva svećenikove slabosti, veseli se kad ih nađe i na njih nemilosrdno udara. Svoje stavove, mane i nesavršenosti pravda, eto, činjenicom da su i svećenici takvi.

Razlog neprijateljstva protiv svećenika i protiv Crkve svijet želi vidjeti u samoj Crkvi, a ne u sebi. Mišljenje da je Crkva trebala sve probleme riješiti postaje optužba. Od Isusa su tražili da pred njima učini nešto veliko i da im stvori kraljevstvo. Globalni problemi koje Crkva nije riješila pretvaraju se u probleme za koje je Crkva kriva i zbog čega je optužuju. Janje je krivo zato što postoji. Njegovo postojanje je zločin. Za nevjernike prirodno je stanje stvari uprijeti prstom prema Crkvi i kazati da Crkva nije dovoljno učinila.

Najveći grijeh Crkve i svećenika jest u tome da postoje. Sve bi bilo bolje da Crkve nema i da svećenici nestanu s lica zemlje. Postojanje im se ne može oprostiti. U Međugorju na početku ukazanja Blažene Djevice Marije komunisti su stalno ponavljali: Boga nema, Marije nema, onda razumljivo da je sve laž.

Ako se ipak Crkva usudila postojati i ako već nije sve probleme riješila, onda se treba reformirati. Sve što vjeruje i propovijeda Crkva treba odbaciti, a novo učenje preuzeti iz svjetovnih načela što ih mudraci svijeta u medijima i na bezbroj drugih načina nude i nameću. Rugaju se Crkvi da je nepogrešiva, a sebe nameću kao nepogrešivu mjeru i savjest društva. Tito je tražio da kardinal Stepinac odijeli Crkvu Hrvata od Rimske crkve. I danas sve je na istome tragu: Samo se odijeli od Rima, od Pape, od svoga učenja, od moralnih normi, i sve ću ti dati.

U Francuskoj, boljševičkoj, kulturnoj i danas u digitalnoj revoluciji vjernicima uvijek pripada mjesto na optuženičkoj klupi. Sredstva mogu biti drugačija, ali optužbe su uvijek iste.

Gdje tražiti rješenje?

Sve bi bilo bolje za vjernike i za Crkvu kad bismo ljubili jedni druge. Samo ljubav može Crkvu spasiti. Oni koji ljube spasit će Crkvu i Crkva će njima biti spasenje. Neprijatelj je protiv ljubavi nemoćan. Svećenik i vjernik pozvani su ljubiti. U vrijeme progona katolika u Irskoj zakon je bio svećenika uhvatiti i ubiti. Engleski zakon je bio da svećenik ne smije živjeti. Dolazi svećenik u obitelj i moli da ga sakriju. Uskoro dolazi potjera i znaju da je svećenik u kući sakriven. Majka ustaje i upire prstom na rođenoga sina i kaže to je svećenik. Sina na licu mjesta ubijaju, a svećenik je spašen.

U SAD Katolička crkva spremna je izgubiti bolnice i sve druge crkvene ustanove javnoga karaktera. Sve zbog zakona koje vlada nameće, a koje Crkva ne može prihvatiti. Kroz povijest zakoni su se nametali protiv rase ili protiv nacije, a najčešće protiv vjere. Novi zakon zahtijevao bi da svaka katolička bolnica na zahtjev korisnika mora obavljati abortuse. Širi se i nameće nova vjera da je abortus ideal jednakosti, slobode i demokracije. Katoličke bolnice ne mogu odstupiti od normi morala. Crkva stoji gdje i Krist. Ne može prestati štititi život i moralna načela pa i pod cijenu trplje­nja, pa i vlastitoga postojanja. Ne može odustati od same sebe.

Nažalost vjernici se ne mogu osloniti na političke procese u sekularnom društvu kojima bi Crkva mogla propovijedati i sačuvati Božje zakone. Svetost je jedini način kako Crkva može sebe komunicirati svijetu. Političari, puni sjaja i obećanja, sofisticiranim jezikom idu prema najnižim porivima u čovjeku kako bi ga dobili i njime zavladali. Naoko nježan, miroljubiv i civiliziran predsjednik nježnim i finim riječima promovira liberalne zakone, pravo na abortus i druge sekularne ideje koje su u potpunosti oprečne sa svim što Crkva propovijeda. Koliko daleko društvo želi ići? S prihvaćanjem jednog istospolnog braka, prihvaćamo konačnu smrt čovječanstva. Jedna osuda osuđuje sve.

Gore spomenuti proglas u časopisu US Today dalje ovako govori: „Crkvu ne možemo promijeniti samo borbom iznutra, borbom za kontrolu rađanja, za abortus, pravima homo­seksualaca, istospolnom ženidbom, in vitro oplodnjom. Trebaš poći korak dalje. Prestani biti katolik, iziđi iz Katoličke crkve.“

Ovo su još zahtjevi koje proglas iznosi:

„Ti si bolji nego Crkva! Zašto si još unutra? Zašto si u toj Crkvu koja se bori protiv žene i ženu diskriminira? Zašto dozvoljavaš da tvoju djecu Crkva indoktrinira? Pridruži se nama koji smo postavili čovjeka iznad dogme, iznad vjere. Zar ne znaš: Tvoja pamet je Crkva. Hoćete li vi birati što je dobro ili će to za vas birati biskupi? Konačno, zašto idete u Crkvu koja vodi ratove protive kontracepcije, abortusa, protiv sterilizacije i tako dozvoljava nepotrebne patnje, prenapučenost, socijalne probleme i smrt. Za probleme svijeta Crkva je direktno odgovorna.“

Crkva koja u svijet dolazi u ime Kristovo jest sve ono što se vidi u svećenicima i u vjernicima koji zajedno sačinjavaju Božji narod. Vjernik je sjeme koje je Gospodin bacio u zemlju i ne može biti bez plo­da. Malen je i nejak – kao gorušično sjeme, ali u tom sjemenu nebo i božanska snaga prebivaju. Gospodin izgovara tvoje ime i nikoga drugoga nema umjesto tebe. Tebe u zemlju usađuje. Očekuje da izrasteš i da se po tvojim granama gnijezde ptice nebeske.

Sve što je u ovome razmišljanju rečeno o svećenicima na još intenzivniji, dramatičniji i radikalniji način može se reći o sestrama. Sestre još autentičnije u sebi nose sliku Crkve i svijeta i još više na sebe primaju posljedice dobra i zla svijeta u kojemu žive. Sestre su Crkva u najatuentičnijem smislu riječi. One su sama bit i intimnost Crkve. Rane Kristove na svome tijelu nose, ali i rane svijeta, i prenose ih na život Crkve.

Kad želite obići neku zemlju ili biskupiju i vidjeti vjeru naroda, idite u samostane sestara. Svaka sestra osobno i njihove zajednice živa su i autentična slika zajednice Crkve koja tu živi. Redovito sestre ranije osjete i na sebi dožive društvena zbivanja, utjecaje i promjene, nego što ih osjete muške zajednice.

fra Svetozar Kraljević, Hodočašće