Mreže

Ribari znaju mjesto i vrijeme gdje i kada treba baciti mreže. Redovito riba se lovi noću. Isus iznenađenom Petru, iskusnom ribaru, naređuje: Izvezi na pučinu i baci mreže. Istupi iz redovite iogike ljudskoga iskustva. Petar poslušno baca mrežu. Bitna je Petrova poslušnost. Poslušnošću, a ne mudrošću Petar uspijeva.

Biti s Isusom znači ići drugim, neuhodanim, iznenađujućim putem kojim ljudi od svijeta redovito ne idu. Adam i Eva su išli svojim, ljudskim putem. Željeli su nešto što nije od Boga, niti po Božjem planu. Pisma često opisuju te trenutke kad čovjek odlazi svojim putem. Juda odlazi svojim putem. Čitava povijest, i pojedinaca i naroda, teče drugim putovima zbog odluka koje su stvorene u istom duhu kao Adamova i Judina.

Čovjek zbog interesa i uvjerenja u odlučnim trenucima izložen je kušnji koja će opečatiti i vrijeme i vječnost. U tim kritičnim trenucima kušnje rađaju se kukavice ili heroji.

Dana 7. veljače svake godine sjećamo se širokobrijeških mučenika. U rane jutarnje sate 7. veljače godine 1945. partizani su došli i do podne strijeljali sve fratre. Njihova tijela su spalili. Bio je to tragičan trenutak, ali ne za nevine fratre, već za one koji su ih strijeljali i na tim temeljima počeli graditi novu državu. Tada su osudili i sebe i državu koju su gradili. Na Širokom Brijegu digli su ruku na nevine svećenike i tako su zločinom označili početak novoga, svoga doba. Oni, partizani, za sebe su kazali da su put, istina i život. Počelo je tada propovijedanje njihova vjerovanja koje će ponuditi čovječanstvu.

Toga dana širokobriješki mučenici su došli do punine sjaja i slave. Tada su u nebu zapjevane pjesme pobjede, sjaja i veličanstva Božjega. To su bili teški, ali i najsjajniji, slavni dani povi-jesti Širokoga Brijega. Tada se Brijeg do na kraj svijeta slavom proslavio. Pavao u 1 Korinćanima pita: Smrti, gdje je tvoj žalac; smrti, gdje je tvoja pobjeda?

U razmišljanju moramo poći korak dalje i vidjeti što se zapravo dogodilo. Netko je citirao Tita koji je navodno rekao kako su pogriješili što su dali ubiti širokobriješke fratre. Shvatili su kad su vidjeli da u krajnjim nakanama nisu uspjeli.

Danas, kao i godine 1945., ciljevi su isti, a metode različite.

Primjećujemo da je na početku 21. stoljeća teže ostati živ nego u veljači godine 1945. na Širokom Brijegu. Sada je napad teži i opasniji. Počinje još dok ljudi nisu ni rođeni. Pokojni fratri bili su rođeni i neki od njih doživjeli su duboku starost. Nažalost, sada je čovjek napadnut prije nego se rodi. Upitno je da li će se uopće uspjeti roditi i ugledati svjetlo dana. Opasni su i prijeteći klanci što ih treba prijeći. Opasnost je tim veća što čovjek uopće nije zaštićen.

Nije ista šteta kad u mučeničkoj smrti umre stari fratar na Širokom Brijegu i kad u nasilnoj smrti umre nevino i još nerođeno dijete. Veći je gubitak u smrti nerođenoga djeteta. A da apsurd bude još gori, rijetki dižu glas za dijete. Nitko ga ne štiti i nitko za njim ne plače?!

S rođenjem opasnosti ne prestaju. U školskim dvorištima, u poduzećima, na ulicama, u vojnim ustanovama, na mjestima gdje se ljudi okupljaju, a posebno mjestima zabave mladih, haraju ubojice nudeći mladima smrt u alkoholu i u drugim opijatima. To se događa pred očima javnosti. Na stotine ih biva zarobljeno i umire — bilo u duhu bilo u tijelu. Komunisti i partizani su naivna djeca u usporedbi sa sadašnjom prijetnjom. Ako su partizani i htjeli ubiti, očito nisu uspjeli. U pedesetim i šezdesetim godinama naše škole bile su daleko punije mladosti, a mladi zaštićeniji.

Čovjek sam sebi postaje zatvor. Otvaraju se zatvori bez lanaca. Ropstvo je tu, a izgleda kao da ga nema i kao da smo slobodni. Roditelji se boje, smrt se sije, a kao da ne znamo od koga i zašto.

Primjećujemo da su napadi i izrugivanje vjere, Crkve i crkvenih ljudi na TV i drugdje radikalniji nego prije, čak veći nego u vremenima komunizma, a sve legalno, pod izlikom slobode riječi i slobode umjetničkog izražaja.

Pedesetih i šezdesetih dvadesetog stoljeća odvlačili su ljude u policijske postaje; ispitivali ih, udarali, čak i ubijali. A sada je gore.

Prebrojte koliko ima kockarnica i kladionica na području jedne općine. Prebrojte ih u blizini kuće gdje živite i u blizini škole gdje vaše dijete odrasta. Pogledajte što se ljudima događa u kockarnicama i kladionicama. Kakvi ljudi tamo odlaze, i kakvi odatle izlaze. Ljudi vlasnici tih zlih ustanova zajedno s državom u službi su daleko većega neprijatelja nego što su bili partizani i njihovi naivni, nemoćni suradnici.

Upravo u tim prostorijama započinju nesreće pojedinaca i njihovih obitelji. To je gore nego ikakva partizanska tortura iz vremena komunističke strahovlade. Kolika se nesreća događa kad ovi nesretnici, opijeni i pregaženi, iz kockarnica dolaze obiteljima: djeci, suprugama, roditeljima. Odgovorni smo! Bit ćemo odgovorni.

Napisane se neke knjige u kojima se spominju imena siromašnih ljudi koji su bili „izdajnici”, suradnici UDBE u komunističkim vremenima. Naravno i ti popisi služe da se stvori još veći nemir i nepovjerenje. To su bili slabi i jadni ljudi koji su životom bili ucijenjeni. Između svih mogućnosti birali su onu koja im je izgledala najmanje zlo. Za to su se kajali, ispovijedali i Boga molili da im oprosti, i šutjeli su.

Danas su država i svi drugi vlasnici i suvlasnici kockarnica koji bacaju svoje zle mreže i zarađuju na nesreći svojih građana, istinski izdajnici svega što se izdati može. Zajedno s njima izdajnici su i oni koji ništa nisu uradili protiv toga zla, a mogli su.

Nama je baciti mrežu gdje Isus kaže. Onima koji tako postupe, još će na ovome svijetu pripasti Božja zahvala.

 

fra Svetozar Kraljević: Hodočašće,

Naklada K. Krešimir, Zagreb, 2018., str. 115.-117.