Plakat

Evanđelje o slavlju u Kani Galilejskoj pokazuje događaje koje čovjek često susreće. U Božjem planu predviđeno je da život bude slavlje. Isus bira slavlje ženidbe za početak misije i prvi izlazak u javnost. U jednom trenutku, u vremenu dok slavlje traje, vina nestaje. Marija primjećuje nevolju domaćina i traži rješenje. Želi pomoći i zna da će Isus učiniti što ona zatraži.

Dolaskom na slavlje Isus naviješta i potvrđuje da je život slavlje, ali da će uz slavlje i nevolje doći. Od prvoga dana u Betlehemu, preko Kane Galilejske i Kalvarije pa sve dok traje vremena, Isus je prisutan na svim slavljima ljudskoga roda, ali i u nevoljama koje sa slavljima dođu.

U nestanku vina već vidimo obrise križa. Gdje god se slavi, tu negdje blizu čovjek susreće križ.

Slavili smo kad je komunizam odlazio i mislili da će njegovi tragovi nestati. Nadali smo se da će započeti slavlje slobode i da ćemo mirno, bez pogibli dalje živjeti. Braća i sestre u zajednici svete Crkve na bolan način shvaćaju da i poslije odlaska zlog sustava čovjek ostaje isti. To je svojevrsno triježnjenje od opijenosti vjerom u nešto što ne postoji. Ideje i želje nevjernika koje smo susretali u vrijeme komunizma, u novim vremenima dobivaju nove oblike, često na isti način prijeteće kao i prije.

Sloboda i nezavisnost Domovine je slavlje za koje smo stoljećima molili, kojemu smo se nadali i radovali mu se. Slavlje je započelo uz prijatelje iz cijeloga svijeta. Papa Ivan Pavao II., kao nekoć Gospodin i Blažena Djevica Marija u Kani Galilejskoj, slavi sa svojim dragim hrvatskim narodom.

Svako slavlje ima svoju tugu.

Mudri mladenci u Kani Galilejskoj na svoje slavlje pozvali su Isusa i Mariju. Neizreciva je sreća i čast pozvati prijatelje i s njima slaviti. Slavljenici koji od početka paze tko će im biti na slavlju života, pozivaju prijatelje koji će djetetu dati kruha kad ga pita, a ne kamen. Marija je prisutna na slavlju.

U brdima Hercegovine već dugo sinu govori: Vina nemaju! Vina nemaju!

Sjeli smo za stol domovinskoga slavlja. Sanjali smo dan kad će slavlje početi i nadali se da nikada neće prestati. Nadali smo se da će započeti vječno slavlje slobode, ali uskoro smo shvatili da se za slobodu moramo nanovo boriti kao na početku. Dok slobodu slavimo, ona nam nestaje i ponovno je moramo tražiti.

Branimirov otac bio je visoki službenik na Zagrebačkom sveučilištu. Godine 1971., kad je pregaženo Hrvatsko proljeće, protjeran je s radnoga mjesta. Dugo ostaje bez posla. Djeca koja su rođena prije političkog stradanja, odrastala su u svemu što je otac u srcu nosio. Čula se pjesma, riječ, ljutnja, molitva i nada. Godine su prolazile i svanula je devedeseta. I otac i sin Branimir odlaze u rat. Završavaju rat u hrvatskoj pobjedničkoj vojsci. Slavlje može početi. Domovina je obranjena, stvorena i vrijeme je za početak nove povijesti. Sin Branimir, zbog iznimnoga zalaganja i službi koje je ratu obnašao, stekao je čin pukovnika. Otac je sanjao slobodu, ali ovo što je dobio više je nego što je mogao sanjati. I otac i sin odlaze u mirovinu. I tu je počela nesreća. Branimir pokreće trgovinu s poljodjelskom opremom. Veze iz ratnih dana obilno pomažu. Zarađuje silan novac i počinje živjeti u nerealnom svijetu. Prvo kanabis, pa kokain, noći u kockarnici, i započinje kolo koje ne može zaustaviti. Napuštaju ga žena i djeca. Gledajući nesreću sina, otac i majka započinju živjeti nesretne dane.

Sin Branimir sve izgubio, pao na ulicu, ostao bez prijatelja i novca. Shvatio je da ovaj život nije ono što su on i otac željeli. Pun nesreće, otac u jednome trenutku rezignirano kaže: „I ja i sin Branimir pogriješili smo kad smo uzeli mirovinu. Nismo smjeli uzeti mirovinu jer nismo se borili za mirovinu. Borili smo se za slobodu Domovine. Trebali smo nastaviti raditi kao da u ratu uopće nismo sudjelovali. Kad je rat završio, trebali smo početi ispočetka. Ovo je kazna. Uzeli smo nešto što nam ne pripada.“

Kao Izgubljeni sin, Branimir odlazi u zajednicu za rehabilitaciju. Počinje vjerovati i moliti, i započinje nov život.

U slobodnoj Domovini radovali smo se da ćemo moći izabrati najbolje sinove naroda da nas vode. Očekivali smo u politici, u ekonomiji, u kulturi imati vođe koji će kao sveci samoprijegorno, svetački pomoći svome narodu. A mi s tugom gledamo kako oni kojima smo povjerili sve što imamo, nemilo kradu od svoga naroda.

Nadali smo se u predsjedničkim dvorima imati ljude koji će sjati kršćanskom vjerom. A oni ponosno govore da su nevjernici i da nemaju iskustvo o vjeri. Sloboda i dalje izgleda daleko kao i onda kada je pjesnik maštao i pjevao: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo!“

Radovali smo se da ćemo u slavlju demokracije moći sami donositi političke odluke. Brzo smo shvatili da moćnici žive u nekim drugim zemljama i odlučuju što je dobro za ovaj siromašni narod.

Radovali smo se da ćemo imati kulturnu slobodu i da će i na taj način život postati još veće slavlje. Brzo otkrismo da naša djeca moraju gledati tuđe crtiće, čitati tuđe knjige, učiti i vjerovati stvari koji nemaju kršćanske korijene. Istina, uz to sve gušimo se i od naših vlastitih slabosti i zbunjenosti.

U kulturi koja po sebi treba biti najveće slavlje slobode, vjernici osjećaju da već dugo vina nema. A za stolom na slavlju sjede neki koji ne gaje prijateljske osjećaje prema slavljeniku koji ih je pozvao.

U siječnju 2013. u Zagrebu nastao je problem s jednim kazališnim plakatom. Za predstavu napravljen je plakat koji na uvredljiv i neprikladan način prikazuje Blaženu Djevicu Mariju. U protestnom pismu koje je grupa vjernika napisala, rečeno je: „Ovim nepromišljenim činom Gradsko dramsko kazalište Gavella povrijedilo je osjećaje vjernika.“ Zagrebački gradonačelnik naređuje da se plakat skine. Tako su od uvrede zaštićeni i kazalište i građani Zagreba.

Autori plakata žalili su se da im je ugrožena sloboda umjetničkoga izražavanja. Slobodu koja dozvoljava vrijeđanje vjernika upoznali smo u prijašnjim, komunističkim vremenima. Protivnik vjere traži slobodu da se nastani u dnevnom boravku svake obitelji, u prostorima duše svake osobe. Posebno traži način zauzeti prostor duše djeteta. Tumači i djetetu i roditeljima kakva sloboda treba biti. Nevjernici su uvjereni da najbolje znaju kakvu slobodu vjernici trebaju.

Autori i naručitelji plakata, uvjereni nevjernici, žele u ime vjernika prosuđivati što je za njih dobro i suditi razliku između dobro i zla. Žele ukloniti pamet koju je vjera odgojila i staviti pamet koja vjeru mrzi.

Pojava uvredljivoga plakata čin je rata protiv vjernika. Slobodu koju ljudi iz kruga spomenutih autora traže, mnogi vjernici su već davno upoznali, a među njima i mnogi fratri. Sjećam se, bio sam u samostanu u Konjicu, kad je iz zatvora u Foči u svoj samostan u Tomislavgrad išao pokojni fra Ferdo Vlašić. Čovjek je proveo trinaest godina u zatvorima. Starca fra Ferdu i fra Jozu Zovku odveli su istoga dana iz Međugorja. Oni kao komunisti i nevjernici „znaju“ da Gospe nema i zato govor o ukazanjima za njih mora biti laž. Pokojnom fra Ferdi o slobodi može samo onaj govoriti tko je za nju trpio. Ljudi koji su napravili plakat, dolaze iz istoga duhovnog miljea odakle dolaze ljudi koji su odveli fra Ferdu i fra Jozu u zatvor. Fra Ferdo i fra Jozo slobodu su susreli i upoznali na križu. Nevjernici fra Ferdi o slobodi ne mogu govoriti.

Kritičan je trenutak kad nestane vina. Tada su opasni krivi prijatelji koji uvijek nude kriva rješenja. Dobro je na slavlje pozvati prave prijatelje. Kad nestane vina, pravi će prijatelji znati što treba činiti.

fra Svetozar Kraljević, Hodočašće