Božić

Već dugo vremena ovdje u Zagrebu govori se o Božiću. Naš zagrebački govor o Božiću je zanimljiv. Naš advent, zagrebački advent, pokazuje se u svijetu kao mjera, kao model očekivanja i  slavlja Božića.

Svakako, i to je govor o Božiću. Nećemo nijekati. Hvala Bogu. Naš zagrebački advent ne niječe Božić o kojemu Sveto pismo govori. Želimo otvoriti dom našim prijateljima i želimo da je svima s nama lijepo. Zagrebački advent jest svakako  jedan način razmišljanja o Božiću.

Ali ipak, u Božiću mi tražimo nešto drugo. Tražimo Božić svoje duše. Tražimo Božić Isusov, Marijin, Josipov.

Molba! Hajdemo svoja osobna i ona zajednička iskustva, iskustva naše hrvatske stvarnost razumjeti kao naše biblijsko iskustvo.

Iz ovoga sadašnjega trenutka mi želimo Bibliju bolje razumjeti.

Zar nije sve što nam se događa naš istinski Božić?

Putovanje u neizvjesnom! Putovanje prema neizvjesnosti, nesigurnom, nepoznatom sutra. Idemo nepoznatom nekom novom gradu, tko zna gdje, negdje tamo daleko. Sve to čini mi se da nas vodi prema dodiru s Božićem.

Na putovanju smo u nesigurnoj Hrvatskoj. Kao da nas naša zemlja ne uspijeva i ne može zagrliti.

Kao da majka ne može kazati djetetu:  Hajde, sinko, sjedni ovdje, upokoji se  i umiri svoju dušu. Tu sagradi  dom, tu se moli, tu se nadaj.

Kao da stojimo na nekom stražarskom mjestu, i imamo strah od sutrašnjega dana.

Neizvjesnost i strah liječimo odlascima.

A znamo, u jednom trenutku Josip, Marija i Isus odoše! Odoše daleko, u Egipat.

 

Marija i Josip tražili su mjesto gdje bi se sklonili, našli krov nad glavom i sigurnost za dijete.

Naše traženje isto je onome kad su Marija i Josip tražili nekoga tko će ih primiti u Betlehemu.

Traženje je obilježilo Betlehem ali i ovo naše  vrijeme. Sve od završetka Domovinskog rata neprestano smo u biblijskom hodu i traženju. I kao da ne možemo naći.

Bliski smo putnicima Mariji i Josipu i Isusu koji dolaze u nepoznato i traže.

Sjetite se traženja.

Poznajem djevojku s dvije diplome: menadžer i softver inženjer; s iskustvom. Sada radi u Googleu. Ovdje nije bilo mjesta za nju.

Sjetite se švicarskoga franka i dugova, gdje država vara svoj narod.

Sjetite se firmi koje ne mogu platiti svoje radnike.

Sjetite se obitelji koje ne uspijevaju platiti račune.

Sjetite se onih koji godinama ostaju podstanari, kod tolikih praznih kuća u kojima nema tko stanovati.

Sjetite se mladih koji su završili ekonomiju, pravo, strojarstvo…  I kao da im svi uzvikuju: IDITE, MI VAS NE TREBAMO.

ČOVJEK NAM NIJE POTREBAN.

Sjetite se mladih koji već godinama rade ali i dalje stanuju sa svojim roditeljima i nisu nimalo bliže mogućnosti da dođu do vlastitoga stana. Ne postoji koncept, nitko ga nije stvorio, koji bi mi osvijetlio put, otvorio vrata.

Sjetite se bolničkog osoblja, svih koji su otišli, i onih koji su ostali i teško rade.

Sjetite se tolikih koje odoše u zemlje koje su nešto obećale, a što ova zemlja nije mogla, ili nije htjela.

Draga braćo i sestre, ovo je naše biblijsko iskustvo Božića. Ovo je naš Božić.

Ovo su stranice  povijesti, ovo je naša Biblija, koju pišemo svojom krvlju kao i naš Gospodin, koji napisa stranice Novoga zavjeta vlastitom krvlju, krvlju svojih prijatelja apostola, krvlju svoje majke Marije.  Mi našu Bibliju pišemo svojom krvlju i krvlju svoje djece.

Naš Božić kojega slavimo naš je Novi zavjet.

Ovo vrijeme, kao neka užarena kliješta, otkida komade našega bića. Božić kojega su Marija, Josip i Isus doživjeli nama je blizak. Mi ga osjećamo i ponavljamo.

Ali duboko vjerujemo,  i to želimo,  i to molimo, da ovaj naš biblijski Božić u Božjoj providnosti bude spasiteljski. Neka u ovome Božiću bude rođena nova nada, novo vrijeme, novi blagoslovi.

Mi to vjerujemo. Ne može i ne smije biti drugačije.

Božić je prigoda za rizik, za molitvu, za čudesa, za novi početak. On nije dan sigurnosti. Nije dan trijumfa.  To je dan molitve, novoga početka i nade. Božić nudi plač djeteta i neprospavanu noć. On je novi početak. U njemu nema sigurnosti, odmora, niti obilja.

Draga braćo  i sestre, darovan nam je autentični Božić, Božić blizak Isusovom. Zato moramo ga iščitavati dublje, dozvoliti mu da nam se dogodi, da bismo ga  još više  razumjeli.

Prije nekoliko dana ovdje u našoj kući noćio je jedan veliki Božji glasonoša,  Božji anđeo s neba, pastir, kralj s Istoka. Moram Vam nešto o njemu reći.

Ime mu je Henrik Hoser, monsinjor, nadbiskup. On je Papin izaslanik i biskup u Međugorju.

ON  u ime Pape preuzima potpunu biskupsku vlast u Međugorju.  Ovdje u našoj kući mi svećenici okupili smo se oko monsinjora Hosera i slušamo ga. Kratko je rekao da će Međugorje postati svetište Papinoga reda, direktno pod papom, za čitavu Katoličku crkvu.

U krilu bića Crkve u Hrvata, u krilu bića hrvatskoga naroda Bog Stvoritelj, po Blaženoj Djevici Mariji, postavlja Bolnicu za bolesno čovječanstvo.  Bog Stvoritelj daje zadatak da hrvatski narod i Crkva,  postanu izabrani narod  i izabrana Crkva, odakle će svijetu doći nova nada i nova poruka. Marija već odavno poručuje: Molite se, obratite se.

Poziva nas da u svetim sakramentima, u svetoj vjeri obnovimo život, obnovimo vjeru, obnovimo Crkvu.

Bog Stvoritelj želi posuditi tvoje srce, tvoj glas, tvoju Dušu, da i ti postaneš apostol.

Neće se svijet obnoviti, niti će se spasiti bez tebe.

Ja neću ovdje izgovarati tvoje ime. Ti znaš svoje ime. Tiho u sebi sada kada izgovaraš svoje ime – to te Bog imenom poziva.

Prije nekoliko godina nešto zanimljivo dogodilo se u Kaliforniji. Neviđeno nevrijeme je zavladalo u području gdje žive poznate kalifornijske SEKVOJE. TO SU STABLA visoka preko 100 metara.  Dvadeset ljudi može obuhvatiti jednu sekvoju, čija je masa teška preko 2000 tona. Čovjeka koji se tu našao  uhvatio strah i kaže: Ovo je kraj tih divnih Božjih stvorenja. Oni ne mogu nikako preživjeti udare ovoga strašnoga i neviđenoga vjetra. Ide čovjek prema sekvojama i očekuje kako će ugledati nemjerljivu, nenadoknadivu prirodnu katastrofu. Dolazi i ne može vjerovati: Ogromne sekvoje mirno lepršaju na laganom povjetarcu. I kao da se s užitkom smiju nevremenu koje se upravo  dogodilo. Čovjek se načuditi ne može.

Stručnjak spremno objašnjava. Sekvoje imaju veoma plitko korijenje.  Njihove žile ne idu u dubinu. Ostaju na površini.  Ali imaju jedinstveni sustav žila. Žile  tih ogromnih biljaka su isprepletene; jedan s drugom su uvezane. U korijenima su uvezane jedna s drugom, jedna uz drugu. Jedna drugu drže i štite. I ništa im se dogoditi ne može. Ni vjetar, pa ni najveća oluja, niti kakvi drugi prirodni udari ne mogu ih srušiti.

Svojim žilama jedna drugu drže, štite i čak hrane. Ako jedna ima vodu – imaju sve. Što jedna ima – imaju sve.

I najmanja od njih, najmlađa, odmah kad nikne, na početku života, ulazi u sustav žila koje su tu od davnine. I odmah, ona najmanja od svih dobiva snagu i zaštitu. Jedna drugoj daruju blagodati snage i života.

Draga braćo i sestre, Božić je blagdan kad sam Bog – Stvoritelj postaje brat, čovjek, prijatelj. Mi slabi ljudi ulazimo u snažno korijenje Božje ljubavi.

Zato se pitam: Nije li vrijeme da shvatimo da ne možemo drugačije? Životu nas uči božanska priroda. Od nje učimo. Božja priroda zna.

Još nešto.

Govorimo SRETAN BOŽIĆ.

Koliko puta smo ovih dana već rekli,  i koliko puta ćemo reći,  ponovno i ponovno: SRETAN BOŽIĆ.

Što ustvari govorimo?  Svaki put kad kažemo sretan Božić, ustvari želimo reći na biblijski, Isusov način:

Evo, ja sam spreman uzeti za tebe križ i za tebe ga nositi. Spreman sam sve učiniti za tvoju sreću. Ukorijeni se u mene, u sve što imam.  Nasloni se na mene!  Ja ću sve dati za tebe. Računaj na mene. Nemoj se bojati.

Zato, braćo i sestre,  danas sa strepnjom, s osjećajem dužnosti i odgovornosti  izgovaram riječi: SRETAN BOŽIĆ.

Priznajem: bojim se!  Bojim se hoću li biti dostojan. Hoću li moći i hoću li znati. Hoću li možda izdati. Bojim se da ću možda i ja u slabosti, u strahu, u neznanju,  u jednome trenutku poslušati neku sluškinju kao Petar i reći da ga ne poznajem, da te ne poznajem.

Ako to učinim, oprostite mi. Gospodin je Petru oprostio. Ali, eto, usuđujemo se reći i reći ćemo, svi svima, SRETAN BOŽIĆ. To je zadatak, obveza i zavjet.

Neka nam Gospodin i draga Kraljica Mira pomognu da i naše korijenje vjere tako izraste da stanemo jedni uz druge i da slavlje nikada ne prestane, ma kolike god prijetnje bile.

Još jedanput izričem ove čudesne riječi: SRETAN BOŽIĆ!