Ovo je priča o vagi. Dogodila se u jednoj hercegovačkoj obitelji polovicom dvadesetoga stoljeća. Za one koji ne znaju što je vaga, kratko ću objasniti. Sadnja duhana bila je strogo pod državnom kontrolom. Sav duhan koji uzgoje, seljaci su bili duž-ni predati državi. Kad za to dođe vrijeme, svi su nosili duhan u zgradu koju su zvali duhanska stanica ili dogana. To se nazivalo: „Goniti na vagu“ ili „Ići na vagu“. Gonilo se na vagu najviše na konjima ili na zaprežnim kolima. Auto nitko nije imao. Država je duhan seljacima plaćala onoliko koliko je htjela, odnosno onoliko koliko procijeni da vrijedi.
U spomenutoj obitelji živjelo je njih desetero, osmero djece i roditelji. Svi su kroz čitavu godinu sudjelovali u radu na duhanu. Od duhana su živjeli.
Na dan kad je raspoređen, čovjek je odvezao na vagu duhan koji je njegova obitelj proizvela. Došao je i sa svojim duhanom stao pred procjenitelja. Procjenitelj je bio čovjek koji u ime države procjenjuje kvalitetu i vrijednost duhana. Procjenitelj je procijenio duhan i izračunali su koliko novca treba dobiti. Odbili su mu tzv. predujam, novac što ga država unaprijed dadne pro-izvođaču da mu pomogne u pripremnim troškovima. Na koncu kad je sve izračunato, čovjek je dobio 2.560,00 dinara. U to vrijeme jedna majstorska dnevnica bila je tisuća dinara. Za tisuću dinara u prodavaonici moglo se kupiti oko 100 kg brašna.
Došao kući, pozvao ženu i djecu, stao pred njih i kazao: „Evo, ovo je novac što sam donio. To je sve što smo dobili. Ne znam kako ćemo dalje, ali Bog će dati i preživjet ćemo.“
Ipak, hvala Bogu, na koncu taj novac i siromaštvo nisu bili pogubni za obitelj. Djeca su izrasla u vrijedne građane, ponosno se sjećajući pokojnih roditelja i svoga mukotrpnog rada, odrastanja, žrtava i briga. Kasnije će shvatiti da su za teški rad dobili puno više nego što je onaj novac koji je otac onoga dana donio u kuću. Ponosni su na žrtvu, na ono što su naučili teško radeći i na ono što su postali.
Isus je gledao ovu deseteročlanu obitelj i nisu propali. Danas isto Gospodin gleda čovjeka koji umoran ulicom ide, bez posla i sa sumnjom da li se ima čemu nadati. Gleda i pita Crkvu, pita roditelje, svećenike i časne sestre, pita državu, pita sveučilišta, pita kulturne radnike, učitelje, pita sve: Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?
Isus postavlja pitanja koja svi odgovorni građani trebaju pitati. Isus pita što treba činiti za roditelje, za malu djecu, za osnovce, za srednjoškolce, za sveučilištarce, za zaposlene, za nezaposlene, za bolesne, za nemoćne i sve druge. Isus neprestano pita: Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?
Filip, uhvaćen u nemoći uzvikuje: Ne znam. Nemamo novca. Ništa ne možemo učiniti. Andrija kaže da je čuo da ima neko rješenje kod nekoga dječaka. Baš posla! Neki dječak!? On ima rješenje!? Svi shvaćaju i priznaju da rješenja nemaju. Isus zna rješenje i potpuno siguran naređuje da svi posjedaju, jer bit će dovoljno za sve.
Što se dogodilo ovoj s osmero djece. Čitavu godinu su teško radili, a za svoj rad gotovo ništa nisu dobili. Učinili su sve što su mogli. Posjedali su gdje im je bilo rečeno, gdje im je bila pružena prilika. U ta najgora vremena, kad je sve izgledalo teško i nemoguće, ipak nekom čudesnom snagom providnosti rješenje se našlo.
Evanđelje kazuje kako Isus naređuje: Neka ljudi posjedaju za stol. Bog namješta stol i zove čovjeka da sjedne. Čudna i čudesna ponuda, teška za povjerovati.
Kako i gdje, za čiji stol danas sjesti? Na praznu ledinu i kad su ruke prazne? Mjesto nenaseljeno! Zašto sjesti ondje gdje Isus kaže? Koga slušati? U koga tražiti rješenje? Kome se obratiti? Gdje sjesti sebe i svoje? Kome vjerovati?
Svakoga dana susrećemo pitanja i nude nam i govore: Posjedajte ovdje, posjedajte ondje. Toliki iz političkih sustava nailaze i obećavaju i nude rješenja i sreću. Jedno je sigurno: Život zahtijeva da negdje sjednemo. Nekoga moramo poslušati i za nečiji stol sjesti. Ako ne sjednemo ondje gdje Isus poziva, onda ćemo sigurno sjesti za krivi stol.
Sjećate se kad je preko 60 milijuna Europljana kupilo španjolsku lutriju. Svaki od tih kupaca s uvjerenjem je mislio da je upravo on taj sretnik koji će dobiti pobjedničku kombinaciju. Čovjek s nekim neobjašnjivim nutarnjim uvjerenjem odlazi i kupuje svoju kombinaciju. Misli: on je taj izabranik kojemu je nekom nevidljivom silom određeno pobjedničko postolje. On je taj izabranik sreće, predodređen za velike stvari. Nikakvi susreti s nemilosrdnom realnošću ne mogu ga otrijezniti niti uvjeriti da je sreća na drugome mjestu, na težem putu.
Čitav život, ponovno i ponovno, gladni čovjek traži sreću za koju misli da samo njemu pripada. Svakodnevno se otrežnjava, ali nikada se otrijezniti. Svakodnevno spoznaje grubu realnost, ali nikako shvatiti da gospodari svijeta lutriju nisu napravili za sreću svojih igrača.
Čak i onaj koji je dobio veliki zgoditak od nekoliko milijuna eura, ne shvaća da je i sam prevaren zajedno s ostalima koji su prevareni. Svi su jednako prevareni.
Dobitak novca nije ono čemu se čovjek nada, što traži i za čim čezne. Milijuni onih koji ništa nisu dobili i onaj jedan koji je dobio milijune, isti su i na istome ostaju. Svima ostaje to mukotrpno vraćanje kući sa spoznajom gorkoga otriježnjenja. Ponovno čovjek odlazi tražiti i ponovno je u opasnosti da bude prevaren.
Sreću nalaze oni koji pravo traže. Bog je čovjeku dao žeđ, glad i čežnju za srećom, ali samo za to da bismo s tom žeđu, glađu i čežnjom njega tražili.
Zato ponovno i ponovno pitamo što je ono što je Isus obećao onima kojima reče da posjedaju. Što im je ponudio i koji je njihov dobitak?
Ove ljude, njih 60 milijuna koji su uplatili lutriju, koji su pošli u potragu za dobitkom uključujući i onoga koji je dobio milijune eura, čeka otrežnjenje. Znaju da nisu dobitnici. Ako ne znaju sada, jednoga dana će saznati.
Isus se ne bavi prodajom lutrije. On želi dati vodu od koje se ne žedni i hranu od koje nećemo ogladnjeti.
Čovjek je uvijek u potrazi za srećom. Filozof Ben Dupré pita: Od koje cigarete čovjek obolijeva? Dogodi li se to od one jedne koju je danas poslije ručka popušio ili od onih 20.000 koje je popušio kroz zadnjih dvadeset godina? I odgovara da je ona jedna, ustvari, za sve kriva. Ona jedna otvara vrata jadu. Svaka je jedna. Ona jedna, bila prva ili zadnja je kriva. Jer ona jedna odstupa od načela koje kaže da nije dobro pušiti. I onaj tko je dobio milijune na lutriji, i on je gubitnik kao i svi ostali koji su otišli kući praznih ruku, otriježnjeni i razočarani. Jer svi su zajedno sjeli za krivi stol i svi jednako potražili sreću na krivome mjestu. I taj jedan jedini dobitnik zajedno sa svima koji ništa nisu dobili jest gubitnik. Gubitnik je zato što je i on dio prijevare i laži u kojoj svi sudjeluju. Svi su posjedali za krivi stol i svi su gubitnici.
Kad sjeda za krivi stol, za stol grijeha, bilo u čemu i bilo kada, čovjek polazi kao i svi oni što idu prema lutriji. Duboko je uvjeren da je upravo on taj sretnik koji može zeznuti sustav. Grijeh se uvijek nudi kao dobitnička kombinacija.
Dupré kaže da bi na 200 milijardi mjesta trebalo kopati da bismo s nekom sigurnošću mogli kazati da ćemo naći zakopano blago. Ali tada kad bismo blago našli, ne bi ni to bila sreća.
Svjestan tog teškog ljudskog stanja, Isus naređuje da ljudi posjedaju. Ovdje Isus ne nudi slučajnu i nesigurnu sreću, neki prolazni ljudski dobitak. Bog ne prodaje lutriju. Ne prodaje cigarete za kratak užitak i ne nudi DVD-ove za kratke trenutke sreće. Isus otvara vrata, pokazuje put, podiže zvijezdu na nebu koja će čovjeka voditi.
Ovaj siromah s osmero djece i s onom mizernom plaćom imao je pobjedničku kombinaciju s kojom je stao i pred Boga i pred obitelj. On je znao što može i što mu je činiti. Znao je na koga može računati, s kime se družiti, s kime djecu odgajati, pa i onda kad izgleda da mu je sav trud bio uzaludan.
Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: „Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!“ Ovo je trenutak kad negdje u dubinama svoga bića, pored zbunjenosti, ograničenja i gluposti, čovjek prepoznaje ono što ne razumje, što je beskrajno veće od njega samoga. To što su u Isusu apostoli prepoznali, to su i posvjedočili i priznali.
Ali odmah iza čuda što ga Isus učini, ponovno neki počeše krivo i hazarderski razmišljati. Htjeli su Boga nagraditi. Htjeli su oni, ljudi, Isusa zakraljiti. Isus ne htjede ući u tu ljudsku igru. Povuče se ponovno u goru, posve sam. Isus od čovjeka ništa ne traži. Čovjek Isusu ništa ne može dati. Isus čovjeka čeka da bi ga u nevolji nahranio, u nemiru dao mu mir, u siromaštvu da bi ga samim sobom obogatio.
I tada, kad vaga slabo prođe, i kad izgleda da je teško, i tada ostat će obilje blaga i preteći će svima onima koji su blagovali.
(fra Svetozar Kraljević, Hodočašće, str. 155-159)