Ogovaranje

OGOVARANJE[1]

 

Robert je obraćenik, hodočasnik iz Irske, komu se sve novo dogodilo i promijenilo na Podbrdu, u Međugorju. Razgovarali smo o različitim kušnjama na koje vjernik treba pripaziti. U jednome trenutku Robert, sav crven u licu, diže se i poče odlučno i snažno, uz geste ruku, govoriti da mu od svega kod ljudi najviše smeta ogovaranje. Ogovaranje ne može podnijeti. To mu smeta i to mu je neprihvatljivo.

Moram priznati da me začudilo i iznenadilo njegovo razmišljanje, jer osobno nikada nisam tome posvećivao neku osobitu pažnju. O ogovaranju nikada nisam propovijedao.

I gledam današnje evanđelje i vidim da je Isus žrtva ogovaranja. Jedni kažu: Izvan sebe je! Drugi kažu: Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle! A opet treći kažu: Duha nečistoga ima!

Robert, čovjek koga spomenuh, otvorio mi je oči. Shvatio sam da je ogovaranje ozbiljna stvar. Ogovaranje je oružje kojim ubijamo, a da toga nismo ni svjesni. Ogovaranje je grijeh protiv Duha Svetoga o kome Isus danas govori. Isusa ogovaraju i tako pripremaju teren za njegovu smrtnu osudu i smrt na križu.

U rječniku ogovaranje se definira ovako: prepričavati pojedinosti iz tuđega života, baviti se tuđim problemima s trećim osobama, uživati u bavljenju tuđim privatnim stvarima, prepričavati pojedinosti ili preuveličavati tuđe slabosti.

U ogovaranju govorimo o drugim ljudima koji u razgovoru nisu prisutni, sa snažnom tendencijom da to bude negativno. Služeći se informacijama i insinuacijama, ogovarač baca na osobu negativno svjetlo i osudu koja može povrijediti, uništiti pa i ubiti.

U ogovaranju uzimamo živote drugih ljudi i njima se služimo za zabavu. Ogovaranje donosi zabavu i uzbuđenje. Postajemo ovisnici o ogovaranju. U ogovaranju nema ljubavi.

Ogovaranje se podiglo na visoku razinu. Moćni svijet medija postao je veliki teatar u kojemu se ljudi zabavljaju, iščitavajući crne kronike o sudbinama i stradanjima nesretnih ljudi. U Engleskoj je otkriveno da su novinari nelegalno snimali telefonske razgovore ljudi koji su doživjeli nesreće i tako od njihovih nesretnih priča gradili materijal za zabavu svojih čitatelja.

Mediji kažu da javnost ima pravo na informaciju. Kršćanin zna da je čovjeku potrebna ljubav i zaštita. Čovjek može pravo živjeti tek ako mu je darovana ljubav i zaštita. Čuli smo priču kako se jedan nesretan čovjek ubio samo zato što su mediji došli do informacija o njegovu životu. Čovjek nije mogao podnijeti prijetnju koja se nad njim nadvila.

Ogovaranje je postalo industrija zabave kako u malim krugovima, dok ispijamo kavu, tako i u svjetskim razmjerima dok se velike, svjetske medijske kuće bave i zabavljaju sudbinama slabih, grešnih i nesretnih ljudi.

Igramo se tuđim nesretnim sudbinama oslanjajući se na to da je „istina“ ono što o njima znamo. Ne shvaćamo da živimo u vremenu kroničnog nedostatka ljubavi. Istina ne može bez ljubavi. Istina bez ljubavi postaje zločin i javno nepravedno progonstvo. Istina dolazi tek kad nekoga ljubimo, a ne kad nešto o nekome znamo i to drugima kažemo. Istina je da svaki čovjek ima krv u svojim žilama, a to ne znači da mu žile treba rezati da bismo se zabavljali gledajući dok teče krv.

Istina koju čitamo u crnim kronikama ne može biti mjera po kojoj razumijemo i sudimo čovjeka. Ljubav je mjera kojom se mjere djela, riječi i svaka misao. S ljubavlju se jedino može istinu govoriti. Tek kad je s ljubavlju izrečena, istina može biti u službi čovjeka i u službi mira. Istina bez ljubavi ne može osloboditi. Istina ispunjena ljubavlju može opravdati ljudsko znanje. Ljubav jedino može otvoriti vrata i dati pravo govoriti čovjeku.

Istina nikada ne daje pravo o nekome loše govoriti. Ljubav jedino može dozvoliti da o nekome mislimo, nešto kažemo ili nešto učinimo. Pred Bogom i pred ljudima ljubav će nas suditi i jedino nas ljubav može opravdati i osloboditi.

Na Božjem sudištu tračevi koje smo o drugima govorili, sudovi koje smo o drugima izricali ili prenosili, bit će sud koji će o nama biti izrečen. Bog će nas prosuditi onim riječima kojima smo mi sudili druge. Bog će suditi onim sudovima kojima smo mi sudili druge. Upravo ono što smo o drugima govorili, najvjernija je slika i portret nas samih.

Ovo je priča o dvojici mladića: Bio sam prva godina srednje škole. Vidio sam jednog dečka iz mog razreda kako ide kući. Zvao se Kyle. Nosio je velik naramak knjiga. Vidio sam kako prema njemu ide grupa djece. Potrčali su do njega i počeli ga gurati. I on i knjige i naočale pali su u blato. Potrčao sam prema njemu. Dodajući mu naočale, rekao sam: „Oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti.“ Rekao mi je: „Hvala!“ Na njegovom je licu bila tuga, ali i osmjeh koji je izražavao iskrenu zahvalnost. Pomogao sam mu pokupiti knjige i upitao ga gdje živi. Pokazalo se da živi blizu mene.

Cijeli put do kuće išli smo pješice i pomogao sam mu nositi dio knjiga. Odmah sam osjetio da je zanimljiv dečko. Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima igrati nogomet. Rekao je da želi. Družili smo se cijeli vikend. Što sam bolje upoznavao Kylea, sve više mi se sviđao. Moji prijatelji bili su istog mišljenja. Kroz sljedeće četiri godine Kyle i ja smo postali najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo razmišljati o faksu. On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu. Kod djevojaka je bio najpopularniji dečko pa sam mu bio malo zavidan.

Kyle je izabran da održi oproštajni govor na našoj maturalnoj večeri. Izgledao je fenomenalno. Vidio sam kako je nervozan zbog govora. Zato sam ga lupio po leđima i rekao: „Hej, čovječe, bit ćeš odličan!“ Pogledao me, nasmijao se i rekao „Hvala“ i otišao na pozornicu: „Matura je vrijeme da zahvalimo svima koji su nam pomagali tijekom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru… ali najviše prijateljima. Ovdje sam da vam kažem da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji jednoj osobi možete dati. Ispričao je priču o našemu susretu. Gledao sam u svog prijatelja u nevjerici dok je pričao o našem prvom susretu. „Preko vikenda namjeravao sam se ubiti“, kazao je u govoru. „Sve sam knjige ponio iz škole kući. I tada sam susreo najboljega prijatelja koji me spasio od smrti.“ Čuo sam uzdah koji je putovao kroz masu dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o svom najgorem trenutku i o našemu prvom susretu. Tek sam tada shvatio dubinu dara onoga trenutka i što se dogodilo kad smo se prvi put susreli.

Nikada ne podcjenjuj moć svojih djela. Riječi mogu spasiti i mogu ubiti. Jednom gestom, jednom riječju možeš nekome promijeniti život. Na bolje ili na gore. Bog nas daruje u naše vlastite ruke i u ruke naših prijatelja.

Neka ljudi koje susretnete i koje život dovodi na vaše putove, u vašim riječima i djelima susretnu trag Božje ljubavi i dobrote. Istina i informacija svijet ne mogu spasiti. Isus svoje riječi potvrđuje krvlju kojom je križ natopio. Svijet je u krizi jer neprestano nudi istinu koja je bez ljubavi. Tek kad su riječi ljubavlju potvrđene, naša djela će biti u službi mira. Tada će čovjek kojega susretnemo živjeti i postati naš prijatelj.

 

fra Svetozar Kraljević: Hodočašće,

Naklada K. Krešimir, Zagreb, 2018., str. 127.-130.

 

 

[1] Deseta nedjelja, B Mk 3, 20 — 35