Danas je Veliki petak. Dan kada se Crkva spominje muke Gospodnje. Dan kada je Krist umro na križu. Danas bi čovjek trebao ostati podno križa kao nekolicina njegovih sljedbenika i promatrati to otajstvo muke i smrti. Što nam to govori Isusova smrt? Promatraj Križ i shvatit ćeš. Nije ga on morao nositi zbog sebe, nego zbog tebe. Ti si, čovječe, razlog. On je položio život svoj radi nas i radi našeg spasenja. Krist stoji razapet između neba i zemlje zbog tebe. Kristova smrt na križu je vrhunac Božje objave, stoga pod križem zajedno s apostolom Ivanom možemo uskliknuti: Bog je ljubav! Ljubav je to koja umire i koja trpi kako bismo mi imali Život. Na križu je pokazao koliko mu je stalo do čovjeka. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Što nam to govori današnji dan?
Ovaj dan je dan misterij. Dan kada se Sin udostojao postati nemoćan, tražeći našu pomoć. On je na sebe uzeo sramotu križa, da bi čovjeku vratio slavu. Zato uzvikni: O križu, sjaju neizrecivi, ti koji si bio sramota, sada se po tebi spašavamo. Po njemu i tebi progovara: Ako me hoćeš slijediti, uzmi svoj križ i pođi za mnom. Zagrli svoj Križ. Prihvati ga i uzljubi. Na križu, Bog se skrio oholome, a poniznome otkrio. Zato svakodnevno razmatraj tajnu križa i Njegove smrti. Nemoj se skrivati i bježati od križa. Jer On je patio zbog tebe.
Isus ne samo da suosjeća s čovjekom, nego uzima na sebe čovjekovu bol, patnju i smrt te tako postaje posluhom ono što je bilo iskrivljeno čovjekovim neposluhom. Tako smrt ne posta poraz ili gubitak nego dobitak, odnosno, tako smrću prelazimo kao preko mosta. Križ nije gubitak nego dobitak. Kao što se Kristova smrt činila naizgled gubitak, ali, promatrajući očima Duha, taj „poraz“ postaje Božja pobjeda.
Danas mnogi odbacuju Otajstvo Križa i niječu Kristovu smrt na križu i time žele reći da Krist nije umro, kako se o tome govori. Štoviše, još govore kako postoji lijek protiv patnje ili, drugim riječima, kako čovjek treba bježati od patnje i ne smije patiti. Jedan će autor reći: Tko bježi od patnje, trči joj u zagrljaj.
Bog nije dokinuo patnju, nego ju je iznutra preobrazio. Naša patnja postaje jasna tek u patnji Njegova Sina. Stoga patiti ne znači biti lišen radosti, odnosno biti napušten ili odbačen. Patnja ima smisla jer joj je Krist dao smisao. Treba reći kako patnja nema zadnju riječ, naprotiv. Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Iako možda ne znamo zašto Bog dopušta patnju, ipak znamo da Isus pati za nas i s nama. On nas nikada ne ostavlja same u našim trenucima patnje i boli.
Kad to znamo, naš križ ili patnja postaje blagoslov. Tako papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici Spe Salvi kaže: Kristov Križ osvjetljuje ljudski život, ljudsko trpljenje. Otajstvo muke uključeno je u vazmeno otajstvo i tako svjedoci Kristove muke postaju svjedoci njegova uskrsnuća. U istoj enciklici Papa ističe kako Bog ne može patiti, ali može supatiti. Čovjek je za Boga tako vrijedan da je on sam postao čovjekom, kako bi mogao supatiti s njim na krajnje stvaran način, u krvi i tijelu.
Nasljedovanje Krista ne znači bježati od patnje. Naprotiv, nasljedovati znači i patiti i biti slab. Sveti Pavao će reći: Kad sam slab onda sam jak, jer snaga se u slabosti usavršuje. To pravilo treba vrijediti pogotovo za nas kršćane, a i sveci su nam primjer kako živjeti u ovome vremenu. Sveti Augustin će s pravom reći da je Kristova slabost na križu jakost Crkve. Slijediti Kristov križ znači trošiti se i izgarati iz ljubavi i zbog Ljubavi. Izgarati za drugoga ne znači mrziti sebe ili svoj život nego živjeti punim plućima i željeti drugome ono što želimo sebi. Gubljenje života za drugoga znači pronalazak sebe. A sam Isus kaže kako veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za druge. Tako umiranje sebi donosi plod za vječni život. Smrt postaje poput sjemena koje umire sebi da bi se u konačnici rodilo. No danas nisu svi pozvani umirati mučeničkom smrću, ali su svi pozvani umirati svakodnevno svojim željama i htijenjima. Sam Bog nam je pokazao kako se to čini. I ako budemo imali ljubavi jedni za druge, po tome će drugi prepoznati da smo Njegovi učenici, kaže Isus. Svi smo pozvani na svakodnevno davanje i izgaranje jednih za druge. Zapravo, onaj koji ljubi drugoga, raduje se uspjehu drugoga kao svome vlastitom.
Naš Bog ponizi samog sebe, kako bi čovjeka podigao iz njegova poniženja. I tako nam je pokazao najljepšu i najuzvišeniju gestu te i nas pozvao na savršeno nasljedovanje. On nije pokazivao samo osjećaje, već je ljubio sve do smrti, i to smrti na križu, i tako smrću uništio grijeh. Bog izgara za čovjekom i traži ga kako bi ga uvukao u svoje zajedništvo Ljubavi. On je za nas bio prezren da bismo mi bili voljeni, on je bio odbačen da bismo mi bili prihvaćeni, on je bio ponižen da bismo mi bili uzvišeni. On se učinio za nas prikovanim da bismo mi bili slobodni. Iz njegova boka su potekli krv i voda da bismo mi bili oprani i napojeni. Proboli su njegove grudi da bismo mi bili iscijeljeni. On je svojom voljom dao svoj život da bismo mi vječno živjeli. Sin je dobrovoljno ušao u smrt, kako bismo mi imali Život.