Vjernik Mojsije na brdu Sinaj prima Božje zapovijedi i vraća se svome narodu. Donosi zapovijedi i kazuje što Gospodin traži. Izraelcima zapovijeda da u krvi junaca i ovnova prinesu žrtve paljenice. U misiji, koju prima od Gospodina, Mojsije postaje posrednik i svjedok.
U drugome čitanju u poslanici Hebrejima sveti pisac, duboko ukorijenjen u tradiciji vjere Staroga zavjeta, govori o Kristu koji starozavjetnu žrtvu junaca pretvara u žrtvu vlastitoga tijela. Krv junca zamjenjuje vlastitom krvlju. Što nije mogla učiniti krv žrtvovane životinje, to čini krv Kristova.
Po prirodi čovjek je na razini Staroga zavjeta. U Starom zavjetu ljudi su žrtvom junaca i ovnova ispunjali Zakon. Vjera je bila nešto što su oni sami činili. Iskonska je čovjekova želja svojim snagama sve učiniti. Tako je bilo prije, tako je i danas. Imamo mir koji smo mi stvorili, bogatstvo koje smo mi namakli, vjeru koja nama odgovara, zakone koje smo mi za sebe stvorili. U Međugorju čovjek posjeduje 5-6 zgrada, prima preko 200 hodočasnika i izjavljuje: Ja sam svojim trudom sve stekao.
Svijet postaje mjesto koje po sebi i za sebe čovjek gradi. Po svijetu krize se stvaraju na svakome mjestu kao gljive poslije kiše. Toliko je toga prijetećega. Sve zbog čovjeka koji svijet gradi po svojim mjerama.
Mojsije silazi s planine i duboko je razočaran onim što vidi. Prepadnut, ljut, u dubokoj ljudskoj srdžbi razbija ono što su ljudi stvorili. Donosi pred njih ono što Bog traži i na što ih poziva.
Grčki filozof Sokrat život je proveo tražeći. Očekivao da će jednoga dana naći veliko blago. Njegovi učenici kažu da nikada nije bio zadovoljan s onim što je našao i što su mu ljudi nudili. To što je vjerovao da postoji, s čvrstom vjerom i neslomljivom snagom neprestano je tražio. Kad su ga na smrt osudili, rekao je da će u vječnosti nastaviti tražiti. Čovjek je stvoren za traženje. Tek kad traži, postaje spreman naći.
I bogati traže, jednako kao i siromašni. Oni koji imaju traže kao i oni koji nemaju. Kad su stekli bogatstvo, shvaćaju da to nije ono za čim su čeznuli.
Tražili smo i stekli Domovinu, ali i dalje osjećamo da nemamo ono što smo tražili. Zato i dalje Domovinu tražimo.
U njemačkom koncentracijskom logoru Dachau bilo je zatvoreno oko 5000 svećenika. Preko 3000 tu su našli smrt. Većina svećenika najviše su prevozili teret na velikim rudarskim kolicima. Radili su dok su imali snage, a onda su bili ubijani i spaljeni. Pored puta kojim su prolazili, bila je crkva. Kad su ti nesretni svećenici prolazili pokraj crkve, učinili su da im s kolica padne točak. I dok su popravljali kvar, svećenik iz crkve davao im je hostije i vino za svetu misu. Ako bi se bilo što otkrilo, smrtna kazna bila je sigurna. U noći, tajno, dok su bili u krevetima, držali su svetu misu. Tajno jedan drugome davali su svetu pričest. Jedan od preživjelih svjedoči: Misa nam je bila istinski susret s Kristom na Kalvariji. U milosti slavlja svete mise živote smo stavljali u rizik. Spremni umrijeti za ono što smo vjerovali, bili smo najbliže Kristu.
Sokrata nije moglo usrećiti ono što mu je svijet nudio. Tražio je više. Ono što je našao bilo je malo i nije moglo usrećiti njegovo srce.
Što je to za čim čovjek čezne? Kako to da je tek onaj zarobljenik u Dachau našao što je tražio? Svijet s onim što ima ne može ispuniti ljudska nadanja i podariti sreću. Ne može zadovoljiti čežnje i želje čovjeka. Ništa što čovjek čovjeku može dati, neće ispuniti očekivanja i snove koje duša krije. Tijelo je u neprestanoj čežnji. Čežnja nikada neće prestati. Tijelo čezne zato što postoji. Onoga trenutka kad se jedna čežnja ispuni, otvaraju se tisuće novih, kaže pjesnik. Čežnje upućuju prema nebu.
Isus polazi drugim, iznenađujućim putem. Na Veliki četvrtak i Veliki petak, umjesto da lagano kao i ostali prebaci žrtvu na junca i ovna, on sebe samoga stavlja za žrtvu. Evo moje tijelo, evo moja krv.
Petar i društvo mirno su htjeli proslaviti najveći blagdan vjere svoga naroda predajući sve nesretnim životinjama da budu žrtve i da za njih sve urade. Htjeli su to mirno učiniti i dalje nastaviti posao s Isusom na kojega su bili ponosni. Nečemu su se tajno nadali. Ali Isus ne pristaje na logiku čovjekovih nadanja. Isus ne želi da životinje, u ime ljudi, budu žrtve. Životinje ne mogu biti doprinos i dati zadovoljštinu za čovjeka. Isus stavlja sebe, svoje tijelo, za žrtvu, zadovoljštinu u ime čovjeka.
Žrtvovani Isus postaje proslavljeni Isus. Tijelo koje je žrtvovao na križu proslavio je u uskrsnuću. Isus svoje ljudsko tijelo žrtvuje i proslavlja. Nestaje granice između neba i zemlje. U Isusu se sjedinjuju nebo i zemlja.
Ljudsko tijelo je proslavljeno u Isusu Kristu. Od tada Nebeski Otac, kad vidi tijelo čovjeka, vidi tijelo svoga Sina Isusa Krista. Od tada u tebi, čovječe, Nebeski Otac vidi svoga Sina. Od tada u tebi, čovječe, Isus Krist vidi brata. Od tada po svetim sakramentima tvoje tijelo postaje posvećeno, hram Duha Svetoga.
U trenutku velikoga četvrtka, petka, subote i nedjelje Isus je pokazao što je ono za čim je stari Sokrat čeznuo. Isus je pokazao što je to što čovjek želi, za čim žudi i što mu treba. Čovjek se želi proslaviti i želi biti slavan – u Bogu, na nebu, u vječnosti.
Ne može čovjek čovjeka proslaviti niti ga može usrećiti? Pa ni onaj veliki lutrijski zgoditak neće donijeti sreću.
Ljudsko biće može biti usrećeno i proslavljeno samo ako čini božanske stvari. Samo Bog može dati ono što čovjek za sreću traži. Samo ono što s neba dolazi i što na nebo ide, usrećuje, posvećuje i proslavlja.
Sreću koja dolazi od Boga, čovjek čovjeku ne može dati, pa ni onda kad bi dao sva blaga svijeta. Sreću ne mogu oduzeti pa ni onda kad ga stave u koncentracijski logor, niti kad se nađe u krizi, u bolesti ili bilo kakvoj nevolji koju svijet može nametnuti.
Kako doći na trag sreće koju Bog daje i kako činiti božanske stvari? Apostoli su na Veliki petak jeftino htjeli prirediti veliko slavlje. Isus ih silno iznenađuje kad stavlja vlastito tijelo, život, za cijenu slavlja.
Čovjek bira slavlja koja će slaviti, za koja misli da će ga usrećiti. Kad vidite slavlje koje slavi, tada sve znate o slavljeniku.
Najradikalniji oblik slavlja vjere događa se u svetoj misi. U slavlju svete mise nebo i zemlja zajedno slave. Nebo slavi zemlju, zemlja slavi nebo. U svetoj misi čovjek kao i Gospodin Isus dariva tijelo i sve s njime Nebeskome Ocu, a Otac prima čovjeka kao svoga sina u nebesku slavu. U svetoj misi čovjek Bogu daje svoje tijelo po primjeru Isusovom.
U slavlju svetih sakramenata čovjek čini božanske stvari. U tom slavlju ispunjena su sva nebeska traženja, isplaćeni svi dugovi i uslišane sve čežnje.
Najradikalniji odmak od vjere, najveći čin nevjere, događa se u nedjelju kad ne dolazimo na slavlje svete mise. Tada, kad ne dođemo na slavlje svete mise, i Bogu i čovjeku poručujemo: Ja ne vjerujem! Neka nebo i zemlja znaju, sebe Bogu ne želim dati. Bogu ništa ne želim dati. Nedolaskom na svetu misu, vjernik prestaje biti vjernik. Svaka osoba Bogu je Sin Jedinac. Kad Sin Jedinac ne dođe u crkvu, sve su crkve svijeta prazne.
Poznajem roditelje koji imaju osmero djece. Jedna kćerka nikada ne dolazi kod roditelja. Potpuno se otuđila. Gledam jedanput čitavu obitelj, svi se okupili. Majka i otac žalosni jer nema one jedne kćerke koja im već dugo nije došla. Oni imaju samo nju i tako će biti do kraja života.
Čovjek vjernik u slavlju svete euharistije i sam postaje tijelo Kristovo. Tada u misnom slavlju čovjek postaje Božji svjedok. Po tom čovjeku, koji je postao tijelo Kristovo, Bog će posvetiti i otkupiti svijet. Vjernik je onaj čovjek koji u svetoj misi daje slavu Kristu i postaje tijelo Kristovo. Zajedno s Kristom posvećuje i otkupljuje svijet.
fra Svetozar Kraljević, Hodočašće